Foto: FOTO: Darko Tršinar
Autobusna stanica. Kapelica na uglu groblja. Odatle odvojak ceste vodi u pravcu sjevera. Prelazi preko Draškog polja; posred njega premošćuje potok, koji grli blagom krivajom buket zlatnog borja i probija – kroz džunglu šaša – do mora. Na drugoj polovini odvojka: raskrižje. U blizini njega crkva sv. Petra, koja podsjeća na prohujala stoljeća: na transcendentalnu baladu, u kojoj se čovjek žrtvuje za “spasonosnu” nadu.
Na travnatom sagu, između raskrižja i crkve, mala se djeca razletjela kao laste: hvataju zmaja satkanog od mašte. To su skakutavi prvoškolci – nepokoreni knjigonosci – koji na krilima slobode vijore visoko svoje dječje želje. Prkose nametnutoj didaktici: brane magiju na cvjetnoj latici.
Sa zapadne strane putnog odvojka talasa se orošena trava, u kojoj usamljena vikendica čeka dolazak nomadskog gospodara. Nedaleko nje pas u jurnjavi laje: raspomamio se zbog zečje glave. Tu su, na putu prema raskrižju, i dva dječaka; voze bicikle: odmjeravaju svoje takmičarske kondicije; ne osvrću se na ralje prometne aždaje. Savjete zabrinute starice nitko neće da čuje. Ona zastaje kod mene i drhtavim riječima oživljava jarku brazdu uspomene. Na golim je koljenima prešla od Kapelice do Crkve, kada je njen mali Šime uzimao kinine; tresla ga je malarična groznica čitav niz sedmica; sasušila je njegovo dječje tijelo – postao je sjena – kojom se poigrava neman đavoljeg bezdana. Tada se ona zavjetovala: vjerujući u svemoć božjeg djela. Dugo su njena koljena bila pokrivena ranama; koje su prkosile ljekovitim travama.
Sada u njenoj bašti života gubi svoj vodotok ćudljiva ponornica: ona neće više nikada vratiti bašti sjaj proljeća. Starica to zna, zato je njena priča ispunjena sentimentalnim iskrama, koje rijetko zapaljuju ljudska srca – opčinjena himnom novca.
Opraštam se od nje i krećem do rodne kuće, gdje moje prisustvo krijesnice djetinjstva susreće. One me vode u zagrljaj sjećanju, i, ja ponovo slušam najljepšu pjesmu.
Autor: Franjo Beg Iz zbirke književnih crtica POLJUPCI NEMIRA Hagall, 2007.
