Bioraznolikost otoka Raba | LOPARSKI GUŠĆ – šuma koja je „progutala“ krajobraz

Do osnivanja Prirode, javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Primorsko-goranske županije koja je postavila nekoliko informativnih panoa, malo je Rabljana znalo da je sjeveroistočni dio Lopara zaštićen u kategoriji značajnog krajobraza.

Piše: mr. sc. Boris Belamarić, dipl. ing. šumarstva; upravitelj Šumarije Rab
Iz arhive Rapskog lista br. 16 (prosinac 2012.)

Geološka podloga, karakteristike tla i specifični egzodinamički procesi, kao što su jaružanje i spiranje, uvjetovali su u Loparu nastanak prstasto raščlanjenog reljefa poluotoka i pojavu bizarnih mikroreljefnih formi, kao što su zemljane piramide, kule i stupovi, pa čak i oblici koji podsjećaju na gljive. Te su forme visoke i do 4 m, a zanimljivo je da se pojavljuju obično na mjestima gdje je najdublje raspadnut površinski sloj fliša..

Navedene su geomorfološke specifičnosti i oblici bili razlogom da se ovaj prostor zaštiti. Na prijedlog Republičkog zavoda za zaštitu prirode u Zagrebu, Skupština općine Rab je na sjednici 14. veljače 1969. godine donijela odluku o proglašenju sjeveroistočnog dijela poluotoka Lopara rezervatom, što je upisano u Registar posebno zaštićenih objekata prirode u Hrvatskoj kao zaštićeni krajolik koji danas ima površinu 100 ha.

Pošumljavanje loparskog poluotoka

Na području otoka Raba postoji nekoliko područja na kojima je, zbog neplanske sječe i nekontrolirane ispaše stoke, došlo do uništavanja, degradacije, a potom i nestanka šumskog pokrova. Kao primjer možemo navesti područja Barbata i Sorinja, gdje je su kompleksi autohtone crnikine šume nestali ili su svedeni na male površine, te područje Fruge, na kojem šumski pokrov i dalje postoji, ali je zbog nekontroliranoga ekstenzivnog stočarstva ugroženo prirodno pomlađivanje čime je budućnost šume postala neizvjesna.

Lasman (1906.) navodi crnikinu šumu Krasić, površine 40 ha, starosti od 10 do 40 godina, kao jedinu šumu na području Lopara. Budući da je to jedini (i najstariji) zapis o šumama na području poluotoka Lopara, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je Lopar u prošlosti bio prekriven šumom, a da je šuma Krasić ostatak većega šumskog kompleksa. Na temelju gore navedenog, lokalnih toponima (uvala Crnika) i karaktera staništa, koje se pokazalo i više nego podesno za uzgoj šume, to možemo samo pretpostaviti..

Prema kazivanju najstarijih mještana, a napose i sa starih fotografija, razvidno je da je do prvih zahvata na pošumljavanju na sjevernom, nenaseljenom području Lopara postojala tek oskudna vegetacija makije i gariga koja se sastojala pretežno od niskih grmova velikog vrijesa (Erica arborea), mirte (Myrtus communis) i šmrike (Juniperus oxycedrus).

Pošumljavanje crnim i alepskim borom, kao pionirskim vrstama, uz istovremenu sjetvu žira hrasta crnike, započeto je 1953. godine upravo na zahtjev samih mještana Lopara kojima su pijesak i posolica nošeni burom pričinjali značajne štete na poljoprivrednim kulturama. Valja imati na umu da je u to vrijeme poljoprivreda bila glavna gospodarska grana na području Lopara jer je turizam bio u samim začetcima.

Joso Šimičić u članku iz 1987. godine navodi: „Već 1953. godine započelo se s radovima pošumljavanja Loparskog gušća, tako da je do 1958. godine pošumljena površina od 152 ha i obnovljena makija na površini od 100 ha. Ubrzo nakon pošumljavanja i zabrane ispaše porastao je travni pokrov koji je posve pokrio i povezao tlo, a zaustavila se erozija tla i djelovanje živog pijeska, a štete na poljoprivrednim kulturama znatno su smanjene. Problem je bio riješen za vrijeme od 5 godina, a selo Lopar dobilo je novu vrijednost od 250 hektara mlade šume bora i crnike.“

Danas (2011.), 58 godina kasnije, na poluotoku Loparu ima, u vlasništvu Republike Hrvatske, ukupno 146,82 ha borovih kultura s crnikom u podstojnoj etaži, od čega su 37,35 ha kulture crnog, a 110,08 kulture alepskog bora. Većina šuma u Loparu je u državnom vlasništvu, a samo manji dio je u vlasništvu šumovlasnika.

Koliku dokumentarnu vrijednost ima povijesna fotografija Miroslava MaroevićA zorno se očituje upravo na primjeru nepovratno izmijenjenog loparskog krajobraza. Očito fasciniran visokim mikroreljefnim formama na sjeveroistočnom dijelu Lopara Maroević bilježi čitavu seriju izvanrednih fotografija.

Neosporna je činjenica da su borove kulture ekološki manje stabilne od autohtone, klimazonalne vegetacije što je, u konkretnom slučaju, šumska zajednica šuma hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orni-Quercetum ilicis H-ić (1956.) 1958.). Podizanjem borovih kultura u Loparu, s istodobnim unošenjem žira hrasta crnike, stvoren je preduvjet za „povratak“ autohtone vegetacije. Upravo na poluotoku Loparu očigledno je širenje hrasta crnike, ali i ostalih autohtonih listača u borovim kulturama. Danas u podstojnoj etaži borovih kultura imamo razvijen mladik hrasta crnike, a što je najvažnije, crnika se počela spontano pomlađivati iz sjemena. Pojavu nalazimo jednako u kulturama alepskog, kao i crnog bora. Sam postupak povratka autohtone šumske vegetacije podrazumijeva postupno uklanjanje (sječu) stabala borova te prostora za razvoj crnike i ostalih autohtonih vrsta.

Šuma je izmijenila krajobraz

U Zakonu o zaštiti prirode, članak 16. stavak 2., se navodi: „U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen.“ Dakle, pošumljavanjem je značajno narušeno obilježje krajobraza koji je 1967. godine, u vrijeme proglašenja, sigurno izgledao drugačije, a invazivan karakter šumskog pokrova još nije bio u tolikoj mjeri evidentan.

U zoni temeljnog fenomena zamjetno je prirodno pomlađivanje i širenje borova koji sprečavaju nastavak erozivnih procesa, a vizualno zaklanjaju otprije nastale „piramide“. Dobar primjer loše strane takvog procesa je vidljiv na lokalitetu Orkovi brizi, koji se nalazi izvan obuhvata značajnog krajobraza. Na navedenom lokalitetu nalaze se najveće piramide na području Lopara koje su se potpuno uklopile u gustu borovu šumu te ih je danas vrlo teško pronaći, a kad se i dođe do njih, nemoguće ih je fotografirati i doživjeti na pravi način.

Podizanjem borovih kultura na području zaštićenog krajobraza Lopara zaustavljeni su degradacija vegetacije i erozija koji su uvjetovali nastanak geomorfoloških oblika zbog kojih je predio svojedobno i proglašen zaštićenim krajobrazom. S jedne strane teren je „melioriran“, što kroz samo značenje riječi ima pozitivnu konotaciju, a s druge strane zaustavljeni su svi oni procesi koji su krajobraz učinili vizualno atraktivnim, a time i vrijednim zaštite. Borove kulture postupno su „progutale“ krajobraz te ga vizualno izjednačile s krajobrazima kakve nalazimo na ostalom dijelu poluotoka Lopara, a napose i na cijelom otoku. U uvjetima sadašnjeg stanja šuma na području značajnog krajobraza nemoguće je očekivati da će gospodarenje šumama ići u smjeru koji bi pogodovao degradaciji staništa koje je u proteklih pedesetak godina neosporno dobilo karakter šumskog.

S obzirom da se tlo na kršu, kao nezamjenjivi prirodni resurs, vrlo teško i sporo stvara, problem je njegove zaštite od prvorazrednog značaja. Gubitak tla zbog erozije i ostalih negativnih procesa, ma koliko to u konačnici izgledalo vizualno atraktivno, je proces koji je potrebno zaustaviti, u najmanju ruku ograničiti i kontrolirati. Zato je izuzetno važno pronaći model gospodarenja šumama koji će „pomiriti“ održavanje erozijskih procesa, a time i geneze geomorfoloških oblika (piramida) kao temeljnog fenomena, te razvoj šume koji neosporno mora ići u smjeru povratka autohtone vegetacije. Iako u zaštićenom dijelu Lopara šuma ne predstavlja temeljni fenomen, ona je postala nedjeljivi dio krajobraza. Stoga njezina zaštita (od požara) te obavljanje svih potrebnih šumskouzgojnih radova treba biti prioritetom.

Značajni krajobraz Lopara, a i šire područje sjeveroistočnog dijela poluotoka, predio je jedinstvene geomorfološke i krajobrazne raznolikosti. Intervencijom čovjeka nekad ogoljeni tren odjenut je u šumsko ruho te je njegov izgled značajno izmijenjen. Iako borova šuma na ovom području nije prirodna, vremenom je Lopar po njoj postao prepoznatljiv, a sama šuma se u najboljoj mogućoj mjeri uklopila u sliku krajobraza koji i dalje ostavlja dojam prirodnosti i autentičnosti. Stoga je izuzetno važno da se na sjeveroistočnom dijelu Lopara ne dogodi invazija komercijalnih turističkih objekata i sadržaja, a sam krajobraz se održi kao rezervat „netaknute“ prirode kako bi u njemu mogli uživati i sljedeće generacije otočana i turista.

Piše: mr. sc. Boris Belamarić, dipl. ing. šumarstva; upravitelj Šumarije Rab
Iz arhive Rapskog lista br. 16 (prosinac 2012.)