
Foto: Goran Novotny (Arhiva Rapskog lista)
Mi koji smo ga imali sreću poznavati, znali smo da se iza njegovog smirujućeg glasa i rijetko viđene blagosti, kriju tople oči vječitog zanesenjaka, vještog i znatiželjnog umjetnika, uvijek spremnog na izlete u nepoznato. Njegova mašta i neumoljiva energija morale su naći svoj put do platna, papira, svile… Čuvat ćemo uspomenu na našeg dobrog učitelja i prijatelja Marijana Dragozeta u onim radošću ocrtanim spomenarima odrastanja, a zahvaljujući gospođi Miri Belamarić, prisjetit ćemo ga se i kroz ovaj lijepi razgovor koji je ostao zabilježen na stranicama Rapskog lista iz listopada 2008. godine. (Hrvoje Hodak)
DRAGOZET – Mirna luka slikarskog Uliksa
Osoba koja iz neke druge sredine, a osobito iz većeg grada, dolazi živjeti na Rab, zna koliko se teško uklopiti u zatvoreni otočki krug. Ostavljaš iza sebe neke već ispisane životne stranice, a pred tobom opet bijeli papir i novi početak.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive Rapskog lista br. 4, listopad 2008.
Treba se uklopiti i dokazati, treba pronaći svoj životni prostor u suživotu s ljudima koji se, gotovo svi, međusobno poznaju, zadržati neka opća, a usvojiti nova pravila života male sredine. Za sve je to potreban izvjestan napor, puno truda i rada na sebi, pogotovo ako ti Rab postaje trajno odredište.
Marijan Dragozet spada u tu grupu ljudi i sada mirno može tvrditi:
– Postao sam Rabljanin i svojim radom i ponašanjem ali sam i Zagrepčanin u srcu bez nostalgije za Zagrebom. Rođen sam 1934. godine u Zagrebu gdje sam prvo završio Školu primijenjenih umjetnosti, a zatim Pedagošku akademiju – studij likovne umjetnosti u klasi vrsnih profesora Mladena Veže, Josipa Poljana i Vilka Selana Glihe. Nakon završene škole 1954. dolazim raditi na Rab gdje ostajem cijeli život.

Kako ste došli na Rab i što je za Vas značila nova životna i radna sredina?
– Na Rab sam doputovao po jako ružnom vremenu, a brod “Kotor” je iz Rijeke vozio punih 9 sati, jer je pristao u svaku luku. Odsjeo sam kod tajnika Osnovne škole Nikole Jurića (susreo sam se s njim ranije u Zagrebu, na Akademiji, gdje je došao tražiti radnika) i tamo upoznao kolegu iz Banjola koji mi je pričao kako iz grada svako jutro putuje u banjolsku školu barkom. Kako mi je put do Raba bio mučan, to me je dodatno prestrašilo. Ujutro sam shvatio da do škole mogu “ići obalom” i bio sam zbog toga jako sretan. Volio sam more i želio sam doći samo malo da probam kako to izgleda, a ostao sam za cijeli život.
Na Rabu sam upoznao svoju suprugu Ružu s kojom sam u sretnom braku pune 53 godine. Imamo sina Marijana i kćerku Linu, a odavno sam već djed unuke Tihane i unuka Marina, pa sam, eto, na Rabu pronašao i obiteljsku sreću.
U školi sam bio lijepo primljen, a svi stariji su me zvali kolegom što mi je godilo jer sam kao mladi početnik time bio počašćen. Rab je tada, iako je bio mala sredina, imao bogat kulturni život u koji sam se nastojao što prije uključiti. Na Rabu je tada radilo amatersko kazalište “Osvit” sa svojih pedesetak članova, što glumaca a što ostalog tehničkog osoblja. U početku sam radio kao scenograf a kasnije sam i glumio.

Cijela zgrada tadašnje male dvorane za tjelesnu kulturu (nekadašnji DTO “Partizan”) pripadala je kazalištu. Zapravo su je i izgradili članovi amaterskog kazališta. U donjoj smo sali izvodili jako dobre i posjećene predstave. Kazalište je djelovalo više od 10 godina i bilo je to lijepo doba u mome životu. Zanimljivo je da smo na otvorenju spomeničkog kompleksa groblja u Kamporu u prigodnom programu glumili – majka kolegice Jasne Vidović i ja.
U Osnovnoj školi radili ste od 1954. pa do umirovljenja 1999. godine, znači punih 45 godina. Što možete reći o rapskoj djeci, a poznajete mnogo generacija, jer su i neki vaši učenici već umirovljenici?
– Rapska su djeca likovno nadarena i s njima raditi bilo je lako i ugodno. Na našim brojnim jubilarnim sastancima s oduševljenjem pričaju o danima koje su proveli u školi. Uvijek su mi u razredništvo davali najživlje razrede ali sam ih uspijevao stabilizirati, jer tada nije bilo, kao sada, toliko agresije u ponašanju djece. Tada smo se subotom s učenicima bavili i izvan nastave. To su bile zabave, radne akcije, natjecanja i druženja bez ijednog incidenta. Pri kraju, pred mirovinu, uočio sam da su djeca postala puno slobodnija u ponašanju i nastupu ali i da imaju veću širinu općih znanja.

Kako ste doživjeli odlazak u mirovinu, jer je prestanak rada po stresu u samom vrhu i mnogima promijeni život?
– Znao sam da dolazi taj trenutak, ali oprostio sam se sa suzama u očima, kao da se otkida nešto što je dio mene. Spasilo me to što sam dobio svoj atelje na inicijativu prof. Marijana Jakubina, a uz svesrdnu pomoć tadašnjeg gradonačelnika Raba Zdenka Matijevića. Imam svoj mali kutak u kojem sam beskrajno sretan, jer mogu raditi ono što volim. Moj radni vijek se nastavio jer redovito i točno tamo odlazim i intenzivno radim – slikam.
“Nije nimalo lako održati likovno zdravlje vitalnim, slikati predano, a ujedno biti posvećen pedagoškom radu, i nije nimalo lako prebroditi otočku izoliranost . . . “, riječi su profesora Danijela Žabčića s otvorenja vaše izložbe 2007. godine u Zagrebu”!?
– Cijeli život slikam, a samo mali dio slika je viđen na 20-ak samostalnih izložbi, dok skupne više i ne brojim. Najčešći mi je motiv, pretežno, Rab – stari grad, koji mi je prilegao uz srce. Radim ga u svim tehnikama. Motivski sam vezan za otočku raznolikost od ljudi, ambijenata do mita, snoviđenja i refleksije. Tražim uvijek nešto novo, a to je posljedica rada u školi s djecom gdje sam im trebao pokazivati razne tehnike, a u svakoj se nađe neka nova ljepota.

Jedan ste od osnivača ULIKS-a (Udruge likovnih i književnih stvaralaca Raba)!?
– Osjećao sam potrebu da se na Rabu udruže talentirane i nadarene osobe (ima ih puno), koje do tada nisu međusobno kontaktirale. To je uspjelo u novoj udruzi gdje je zaživjelo njihovo zajedništvo, a moja je zadaća bila da ih ohrabrim i motiviram za daljnji rad.
S Marijanom Dragozetom razgovoramo u njegovu stanu čiji su zidovi, začudno, prazni, gotovo bez slika, a on u šali kaže, kako je inače okružen slikama i ne želi ih i u stanu. Miran, tih i samozatajan priznaje da je to samo privid, jer svoje nemire ne pokazuje izvana. Oni se reflektiraju na njegovim slikama i njegovu zdravlju. Iako nedugo nakon izlaska iz bolnice, ostao je vjernim sudionikom “Rabske fjere”, gdje kao slikar na svili svojim filigranskim potezima kista oduševljava brojne posjetitelje.

“Fjera” ga je – kao i nekada kazalište, kao i svi poslovi iz njegove bogate biografije – privukla, osjećajući da nešto pozitivno i vrijedno stvara za druge ljude.
Iako u životu nije ostvario neka velika materijalna dobra, Marijan je sretan što ima oko sebe krug ljudi sličnih interesnih područja, a iznad svega cijeni rad svakog čovjeka koji čini dobro.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive Rapskog lista br. 4, listopad 2008.