Foto: Hrvoje Hodak
Kad vrijeme optoči misli svojim draguljima spoznaje, kad se zrela misao ukleše na zidu znanja, kad zastane korak i onemoća ruka, duša svejedno titra istom snagom kao i na početku svoga puta, a titrat će u nama koji ostajemo i nakon što nas je u posljednjim satima ljeta 2025., napustio naš profesor i književnik, lirski zaljubljenik u svoj zavičaj, gospodin Franjo Beg.
Napisao: Krešimir Butković
Teško je sažeti iskustvo u jednu karticu teksta i svesti život na uzdah čijom bi snagom trebalo obujmiti veličinu napisanog i udahnutog znanja koje dišemo kroz poetske crtice književnika Franje Bega. Taj poriv da se poduči, a opet nenametljivo osvoji srce čitatelja izbija svakom rečenicom, ma svakim ”stihom” ritmičnog teksta koji svjedoči piščevom erudicijom.
Iako skroman po objavljenim djelima, tek samostalna zbirka crtica ”Poljupci nemira” te skupna zbirka crtica ”Rapski tragovi”, obje u nakladi Art Studija HAGALL, prof. Beg je svojim kratkim proznim opusom zadužio brojne generacije koje tek dolaze.
Rođeni Rabljanin sa svakim svojega otoka urezanom u srcu iznjedrio je posebnu i osebujnu liriku kojom će se dičiti svaki rapski poznavatelj vrhunske književnosti. Uostalom, tko ne zna za profesora Bega? Odgojivši mnoge generacije svojih učenika, u njihovu podsvijest utkao je ljubav prema lijepoj književnosti i usadio temelje znanja na kojima su mnogi gradili svoju budućnost. Književnik svojim poetskim crticama oslikava zagubljenu prošlost i nametnutu stvarnost otoka koji ne možeš ne voljeti.
Ljubav sabijena u svaku ispisanu riječ boji našu imaginaciju i dočarava sliku Raba kakvom ju upravo zatiče autor u svojim šetnjama kojim još više raspiruje lokalpatriotsku vatru svakog domaćeg čitatelja. Ta posebnost lirskog izričaja koja nemalo puta završava ritmičnošću rima nije isključiva samo za lokalnog namjernika njegovih zapažanja. Dapače, Beg svojim nadahnutim prizorima poziva svijet da ljubi tu malu grotu rajske ljepote kako ju i on sam ljubi samim rođenjem. Ljubav spram Raba nije predodređena, ona prožima svakog posjetitelja koji se zatekao u svojim trenucima odmora ili zaposlenosti.
Profesor Beg traži esenciju nesputane ljepote koja izbija kroz sva četiri godišnja doba. Mali čovjek koji usputno zalazi u prikaz pejzažne lirike, poput vrhunske fotografije dočarava trenutak kraj kojeg mnogi prolaze tek sa smiješkom u žurbi. Otok nema tu kontinentalnu hektičnost. Traži svoj mir i unutrašnju ravnotežu. Jesen u crnoj bobi grožđa ili pak naramak čvorastog drvlja za potpalu, to je Otok kakvog književnik poznaje, kakvog nam želi darivati, kakvim želi da se pamti. Svetost masline, vječnost zvonika, zrcaljenje mora doziva da slijedimo te rapske tragove kojima stoljećima vrludaju i tabanaju male dječje noge, pa čvrst korak zrelosti i šepuckavo trenje starosti koje pomalo briše slijed.
Ne dopuštajući zaboravu da otme tu upamćenu ljepotu, Beg nas nudi tim malim zalogajima lirske svježine. Sama težina djela vjerojatno će doći do izražaja u trenutku kad okopni ona posljednja suza tradicionalnog življenja. Urbani pritisak na sve rjeđu svakodnevnicu koju je opisivao književnik, Begovu ostavštinu čini neprocjenjivim blagom, koji poput testamenta svjedoči o nama samima, o nama što se gubimo u konzumerističkoj snishodljivosti spremni na ustupke.
Dok se pomalo brišu granice otočke autentičnosti, svojom stvaralačkom šutnjom profesor Beg indirektno upozorava: osvrnite se, pogledajte gdje ste, što ste bili i što postajete! Zar uistinu treba zaboravu ustupiti svu onu blagotvornost kojom nas ovaj prelijepi Otok daruje?
Strogo profesorsko lice koje brazde te životne spoznaje ne ocrtavaju veliku dušu što se krije među recima snažnih lirskih crtica.
Napustio nas je Rabljanin Franjo Beg, ponosan na svoje podrijetlo i zavazda odan svome rodnome otoku. Podučavao nas je kad je pisao, kad se smijao, kad je plakao i kad je samo šutio nagnut na prozor stana. Koračajući začudnom prirodnom ljepotom, stazama djetinjstva, nailazio je na izgubljene tragove naših majki i otaca. Pa čemu se onda stidjeti, a ne ponositi kako se Beg ponosio tim komadićem raja u ovom dijelu svemira?
Stvarno mi dođe da se okrenem i poput djeteta upitam: ”Barba, Vaša misao je tako lijepa i čista, ma je l’ mogu i ja s Vama koji komad puta, pa da mišlju blagujem svu tu ljepotu kojom nas u riječima obasipate?”
Profesor Franjo Beg u toj skromnoj, po kvantiteti, ostavštini ostavio nam je vrhunsku riječ, misao koja će poput rapskih zvonika odzvanjati u srcima onih koji ostaju i koji će čitajući i nadalje živjeti taj sjaj koji polako nestaje. Mi samo možemo profesoru zahvaliti na znanju koje nam je dao, predao i zauvijek ostavio.
