Foto: Arhiva obitelji Hodak
U rubrici “Lica Raba” donosimo vam još jedan vrijedan intervju iz naše arhive, kroz kojeg nam je gospođa Mira Belamarić na novinskim stranicama lista Rab početkom 1990. godine, približila svestranog gospodina Antu Belicha, istaknutog hrvatskog kemičara, cijenjenog i citiranog znanstvenika, pedagoga, poliglotu, latinologa, ali i velikog humanistu, poznavatelja književnosti i filozofije, ljubitelja glazbe, ekologa i zaljubljenika u rapsku baštinu.
Postoje različiti ljudi. Jedni obnavljaju i grade. Drugi uz milijunske nadoknade ukidaju radna mjesta. A možda i industriju samu. U prve se ubraja svakako i dipl. ing. Ante Belich… …Hrvatska treba obnovitelje i graditelje. Tko ne razumije da bez proizvodnje svakome prijeti izumiranje, taj je slabo obaviješten. Informatizacija je potpuno promijenila sve, ali nikada ne može zamijeniti proizvodnju. Zato za informatiziranu reindustrijalizaciju Hrvatske trebamo graditelje poput dipl. ing. Ante Belicha – napisao je između ostalog, u tekstu In Memoriama, u časopisu POLIMERI iz 2003. godine, njegov kolega prof. dr. sc. Igor Čatić, a mi vam Intervju s ovim posebnim čovjekom donosimo u cijelosti. (H.H.)
ANTE BELICH – Čovjek dobre volje
Razgovarala: Mira Belamarić iz arhive lista RAB br. 19 (ožujak 1990.) za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Ante Belić ne spada u ljude koji bi nam odmah, u nekom površnom susretu, mogli biti bliski i simpatični. On pripada onoj malobrojnoj skupini ljudi koje kad upoznamo kroz njihov rad i zalaganje izuzetno cijenimo. U svakom poslu kojega se prihvaćao bio je i ostao pedantan i sistematičan, a svaka njegov tvrdnja nastoji biti potkrijepljena i dokazana.
Dugogodišnje bavljenje naukom (kemijom), stvorilo je od njega oprezna, ali i uporna, strpljiva čovjeka. Širina obrazovanja i osobne kulture uputila ga je i na druga područja, nimalo srodna kemiji, kao što su književnost, jezici i umjetnost. Stvorilo je to od njega neumornog radnika i upornog borca u nastojanju da sve ono što imamo na Rabu od njegove bogate kulturne baštine sačuvamo i oplemenimo novim sadržajima. U tom poslu, negdje oko 1980. godine, pridružio se nezaboravnom, sada pokojnom, Vjeku Legcu. Kada govori o tom poslu, Belicha posebno raduje da u njemu nije ostao sam, da ima puno aktivnih djelatnika na području kulture koji kao i on vole Rab i njegovu kulturnu baštinu.
– Rođen sam u Zadru 1916. godine, gdje sam završio hrvatsku osnovnu školu i talijansku klasičnu gimnaziju. Diplomirao sam 1941. godine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. U partizane sam išao 1943. godine. Kako na Rabu nije bilo posla za stručnjake moga profila, zapošljavam se u Zadru kao inženjer pripravnik u „Farmokemiji“. U Zadru živim i radim od 1949. do 1954. godine u Domu narodnog zdravlja kao sanitarni kemičar. Jedno vrijeme imao sam i privatni kemijski laboratorij u Zadru. Nadalje, radio sam kao inženjer u rafineriji nafte u Bosanskom Brodu, a najduže sam se zadržao, od 1956. do 1972. godine, u splitskom Jugovinilu“ gdje sam radio kao inženjer na kemiji polimerizacije i u higijensko-tehničkoj zaštiti. Honorarno sam radio i u Naučnoj biblioteci u Zadru, predavao u Industrijskoj školi „Vlado Bagat“ i kao nastavnik u Centru za pomorstvo i ribarstvo u Zadru, gdje sam razvio jednu novu metodu u kemiji za dobivanje kisika. Održao sam niz predavanja u društvima inžinjera i tehničara u Zagrebu i Rijeci. Kako sam istovremeno publicirao nekoliko stručnih radova kod nas i u inozemstvu, bio sam ponukan da prezime pišem sa CH, jer bez dijakritičkih znakova imena mijenjaju svoje značenje.
Bavili ste se dosta ekologijom pa nam recite neka svoja iskustva iz svog dugogodišnjeg rada na tom planu.
– Kako vidite iz moje biografije, osam godina sam proveo u Zadru u Domu zdravlja uz sanitarne i komunalne – danas bi se reklo ekološke probleme. Dragocjeno mi je iskustvo iz Splita gdje sam se bavio polimerizacijom vinilklorida u polivinilklorid. Specijalno sam razvio neke mjere sigurnosti i zaštite i upravo mi je to dalo mogućnost aktivne suradnje u kompleksnom spašavanju broda „Brigitta Montanari“ kod Šibenika 1988. godine. Imam o tome publiciranih radova koji su prvi u svjetskoj literaturi. Mnogo je stručnjaka potražilo te moje radove. Na Rabu me posebno zanimaju ekološki problemi. Bavio sam se problemom rješavanja oborinskih voda sa područja Palita i zatrpavanjem luke nanosima voda. Za slučaj nestanka vode, kućanstva bi trebala imati male desalinizatore (to se od nas radi), a za sanitarije u kampovima mogla bi se koristiti i morska voda uz odgovarajuće plastične cijevi. Potrebno je blagovremeno ispitivati ima li na Rabu kemijskih zagađenja u obliku kiselih kiša. Što se tiče mora nema razloga za uzbunu. Inače, nauka i komunalna politika slabo surađuju, nemaju još zajednički jezik.
Osim što ste bili aktivni u Mjesnoj zajednici Rab, Crvenom križu, više godina ste bili u predsjedništvu SIZ-a za kulturu i naš ste delegat u RSIZ-u kulture u Zagrebu. Recite nam neka svoja razmišljanja kada je riječ o kulturi i Rabu.
– Vezan sam za Rab još iz mladosti kada sam ovdje provodio ferije, pa preko ženidbe Rabljankom Marijom Španjol i posebno dolaskom na Rab 1978. godine. Živim u staroj jezgri grada i veoma mi je stalo da se sačuva baština koju smo naslijedili. Na tom poslu dosta je posljednjih godina učinjeno, počevši od sanacije Velog zvonika pa popravka crkvi „Sv. Križa“, „Sv. Justine“ te crkve i mlinice u Supetarskoj Dragi. Poticao sam i pitanje subvencije malim bibliotekama. Moram reći da, iako na Rabu nemamo sretno lociranu biblioteku, djelomično možemo biti zadovoljni, ako se zna da je jedan Hvar tek prije 4 godine dobio tzv. Posudbenu biblioteku. Bilo bi zaista poželjno da buduća, sretnije locirana knjižnica na Rabu ima i DOMAĆU SEKCIJU, gdje bi bilo pohranjeno sve što je izašlo i tiskano a u vezi je s Rabom. Tu bi bila sva pisana ostavština i to se ne bi posuđivalo. Kada govorimo o kulturi, za mene je od posebnog značenja održavanje „Rapskih glazbenih večeri“ jer suvremena turistička ponuda mora se obogaćivati dodatnim sadržajima, naročito s područja kulture.
U Rabu se u posljednje vrijeme otvaraju nove i oživljavaju stare slikarske galerije. Vi vodite galeriju rapskog slikara Gašpara Bolkovića – Pika. Jeste li rado prihvatili taj posao?
– Rado sam prihvatio, na poziv našeg slikara Pika, obvezu da privremeno vodim ovu Galeriju. Ja sam još 1983. godine kao predsjednik Skupštine SIZ-a kulture predložio stipendiranje jednog ili dva studenta koji bi studirali povijest umjetnosti ili arheologiju – jer za poslove vođenja galerija i muzeja trebaju odgovarajući stručnjaci. Potrebno je održati kontinuitet rada galerija novim postavama domaćih slikara i osigurati suradnju s drugim galerijama u zemlji.
Moram reći da već punih osam godina putujem u Zagreb približno svaki drugi mjesec na sastanke u RSIZ kulture. Imam volje i energije za to jer tamo srećem ljude sličnih interesa, razmjenjujemo mišljenja, uspostavi se neki dodir… Volim rad, imam strpljenja i vjerujem u čovjeka.
Mogao bi Ante Belich mirno uživati svoje umirovljeničke dane, jer Rab je kao stvoren za to. Mogao bi, ali on radije sa svojom aktovkom punom raznog pisanog materijala ide na sastanke, proučava, čita, piše… Jednostavno, brine o nečemu što nije osobno njegovo, radi posao za koji nije plaćen. Zašto to?
Zato što nije ravnodušni promatrač ili pasivni kritičar zbivanja. On je rođeni idealista, radnik koji i tuđi rad zna cijeniti, a makar i mali pomak ka nečemu što je dobro, njega veseli i daje mu nove poticaje.
Kako kod nas sve ide dosta teško i sporo i kako smo svi najčešće zauzeti nekim vlastitim problemima, potrebni su nam ljudi poput Ante Belicha – ljudi dobre volje.
