Foto: RabDanas
U posljednja sam dva tjedna četiri puta bila na Golom otoku. Prvi put radi obilježavanja Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Drugi put jer me prethodni posjet otoku podsjetio koliko toga još moram vidjeti, pa sam 8 sati lutala otokom i marljivo dokumentirala. Treći put jer sam htjela saznati što više, pa sam kontaktirala Sanjina Patalića, osobu koja već cijelu jednu punoljetnost odlazi na Goli otok, proučava, dokumentira, skuplja, intervjuira, diskutira, uči i podučava o ovome povijesnom mjestu. Četvrti put jer sam imala potrebu zabilježiti, radi vlastite arhive, još mnogo toga.
U ovome razgovoru ne želim se previše doticati političkih priča – ovo je priča o jednom mladom čovjeku, u potpunosti predanom vlastitoj strasti o kojoj govori s toliko zanosa.
Sanjine, jedno logično pitanje za početak – kako i kada si se zainteresirao za Goli otok?
Moja priča s Golim otokom započela je još u ranom djetinjstvu. A zašto baš tada? Zato što su prva tri susjeda koji su živjeli oko moje kuće u Loparu bili bivši čuvari s Golog otoka. Ja nisam bio baš poslušno dijete – bio sam živahan, veseo i razigran, a to se baš i nije svidjelo ljudima u mojoj okolini. Nisu me mogli “uhvatiti ni za glavu ni za rep”, pa su mi ti susjedi, koji su tamo radili, počeli prijetiti Golim otokom. Znali su reći: “Da je još onaj Titov sistem i da si rođen ranije, ti bi bio idealan kandidat za Goli otok. Tamo bismo te mi preodgajali.”
Zamislite kako je to – kad vam se kao djetetu prijeti zatvorom, a s vrha brda pored kuće imate pogled upravo na taj isti zatvor. Naravno, to je u meni pobudilo golemu znatiželju. Dobar dio djetinjstva proveo sam trčeći za tim čuvarima i ispitivao ih o Golom otoku: tko su bili zatvorenici, na koji način su “preodgajani”, kako su izgledale priče o bijegovima… Moj interes za tu temu rodio se vrlo rano.
Kasnije, u tinejdžerskim godinama, zatvor me više nije toliko zanimao – otkrivao sam neke druge stvari. Ali već sa šesnaest godina dobio sam prvi posao upravo na Golom otoku. Radio sam u kino dvorani i turistima puštao kratki film o povijesti otoka. Kako je većina posjetitelja dolazila između 11 i 15 sati, a moje je radno vrijeme bilo od 10 do 18, imao sam mnogo slobodnog vremena. Iskoristio sam ga tako da sam na samom otoku počeo čitati knjige i prikupljati literaturu o povijesti zatvora, o sukobu Tita i Staljina, o Informbirou te svjedočanstva bivših zatvorenika. To je bio početak mog ozbiljnijeg interesa.
S vremenom sam, potaknut čitanjem, počeo istraživati infrastrukturu Golog otoka. U nekoliko godina praktički sam ušao u svaku zgradu, potkrovlje, podrum, šahtu, bazen s vodom – sve ono što je ljudskom rukom bilo izgrađeno na otoku. Detaljno sam to istražio. A budući da tada na Golom otoku nije bilo ni jedne informativne table ni ijednog objašnjenja (osim stare karte infrastrukture iz 1980-ih, kad je zatvor zatvoren), rodila se ideja da napravim vlastitu izložbu.
Tako je nastala moja prva izložba o Golom otoku – „Kronologija infrastrukture Golog otoka” – u kojoj sam prikazao fotografije objekata i prezentirao ih kronološki, onako kako je otok bio izgrađivan.
Kako je došlo do toga da počneš voditi ture na Golom otoku?
Nakon nekoliko sezona provedenih u kino dvorani na Golom otoku sinula mi je ideja da bih mogao napraviti još jednu izložbu na temu samog otoka. U to vrijeme počeo sam primjećivati crteže po zidovima – prvo u odjelu 102, u samicama, a kasnije i u industrijskoj zoni, na raznim skrovitim mjestima.
Budući da zatvorenici nisu smjeli crtati po zidovima, pronalazak tih tragova bio je prilično zahtjevan. No, nakon duljeg traženja uspio sam otkriti više od 250 različitih crteža.
Ti radovi potječu iz drugog razdoblja povijesti Golog otoka, kad je otok funkcionirao kao popravni dom, a ne više kao politički zatvor. Upravo je iz toga nastala izložba „Čežnja“, a ona mi je kasnije i otvorila put prema ideji o vođenim turama.
Možeš li nam reći nešto više o izložbi „Čežnja“?
Izložba je nastala od motiva za kojima su zatvorenici najviše čeznuli dok su boravili na Golom otoku – oružje, automobili, motori, žene, životinje… Oduvijek sam bio veliki zaljubljenik u umjetnost i želio sam studirati povijest umjetnosti, a jedan od stilova koji me posebno fascinirao bio je art brut, odnosno „brutalna umjetnost“. Njeni korijeni su vezani uz zatvore i psihijatrijske ustanove, a možemo reći da je Goli otok bio pomalo i jedno i drugo. Zato sam te crteže doživio kao najizvorniji primjer art bruta na koji sam mogao naići u svojoj okolini.
Kako je bila zamišljena sama postava izložbe?
Radovi su bili obješeni na crvenom konopu, koji je simbolizirao socijalističku cenzuru njihovih osjećaja. Kako svjetlo ulazi u kino dvoranu, obasjava njihovu čežnju, a iza radova na zidu se pojavljuje sjena. Ta sjena zapravo predstavlja ono što je ostalo od njihovih emocija – tek trag, odjek onoga što su ti ljudi osjećali dok su boravili na Golom otoku.
I tu ti je pala na pamet ideja o vođenim turama?
Da. Kroz rad na izložbi shvatio sam da Goli otok nije samo povijesna činjenica ili prostor zatvora. To je i mjesto osobnih priča, emocija i tragova ljudi koji su tamo živjeli. I baš ta slojevitost – povijest, umjetnost i ljudskost – bila je ono što me potaknulo da krenem s vođenim turama.
Već nekoliko godina vodiš ture na Golom otoku, a djeluješ pod nazivom Pato’s Logic. Otkud ideja za ime?
Ideja je zapravo vrlo osobna. Moj nadimak je Pato, dolazi od mog prezimena Patalić. Budući da sam ja taj koji vodi ture na Golom otoku i tumači povijest kroz umjetnost i psihologiju, logično je bilo da moj obrt nosi ime Patos Logic. Ime kombinira moj nadimak i filozofsku dimenziju pristupa – pokušavam spojiti emociju i logiku u jednoj priči.
No, zašto baš “Pato’s Logic”?
Pa, još iz antičke Grčke imamo tri osnovna načina prenošenja informacija: Logos, Patos i Etos. Aristotel ih je opisao u svom djelu Retorika.
• Logos označava razum i informacije – ono što znamo i možemo dokazati.
• Patos su osjećaji i emocije – ono što publika osjeća.
• Etos je karakter i vjerodostojnost govornika – moralni autoritet i etičnost.
Kod mene se to manifestira kroz izložbe i ture. Prva izložba bila je informativna i predstavlja Logos. Druga govori o emocijama zatvorenika i predstavlja Patos. Etos sam namjerno ostavio posjetiteljima – oni sami odlučuju što je ispravno ili krivo, jer smatram da tumačenje povijesti nikad ne bi trebalo stajati ni na čiju stranu.
Znači, osim povijesti, u projekt uključuješ i psihologiju?
Da. To dolazi do izražaja kroz psihopatologiju – znanost koja proučava nastanak i manifestaciju psihičkih poremećaja. Pomaže mi razumjeti unutarnje traume i psihološke posljedice koje ekstremni uvjeti, poput onih na Golom otoku, ostavljaju na ljude. To su svojevrsne “bolesti koje ne bole” – traume koje nisu vidljive, ali duboko oblikuju iskustvo čovjeka.
Kako to zapravo prenosiš kroz izložbe?
Imamo dvije linije:
1. Kronološka priča (Logos) – prikaz činjeničnog stanja i povijesti Golog otoka od 1949. do 1988.
2. Priča o emocijama (Patos) – prikaz osjećaja zatvorenika i unutarnjeg doživljaja kroz umjetnost.
Na taj način kroz spoj povijesti, umjetnosti i psihologije posjetitelji sami donose zaključke o etici i značenju tih događaja.
U 40 godina što je Goli otok bio otvoren, svega je 10 godina služio kao politički zatvor, od 1948 – 1958., dok je preostalih 30 godina bio Preodgojni centar Goli otok. Kakav je profil ljudi u okvirno prvih deset, a kakav u posljednjih trideset godina završavao na Golome otoku?
Po zapisima koje ćete naći, vremenska crta Golog otoka ide ovako:
Od 1949. – 1956. to je bio politički logor za informbiroovce (pristaše Staljina ili osumnjičene za to). Osim ibeovaca, zatvarani su i drugi politički neistomišljenici, intelektualci, ljudi optuženi za “kontrarevolucionarno djelovanje”, kao i oni koji su javno kritizirali režim.
Uvjeti su bili surovi, rad je bio prisilan, živjelo se u izolaciji. Najpoznatije razdoblje političkog zatvora je bilo u periodu od 1949. do 1956. godine. Postupno se smanjivao broj političkih zatvorenika, a logor se transformirao u kazneno-popravnu ustanovu. Još uvijek je bilo političkih kažnjenika, ali u sve manjem broju.
U periodu od 1960. do 1988. Goli otok je postao zatvor i preodgojni centar za kriminalce i maloljetnike – a naglasak je bio na “preodgoju kroz rad”. U tom periodu politički element gotovo nestaje. Zatvorenici su bili tzv. “obični” zatvorenici – kriminalci, maloljetni prijestupnici, osobe osuđene za krađe, nasilje i druga kaznena djela. Tada se Goli otok službeno nazivao KPD Goli otok (Kazneno-popravni dom). Političkih zatvorenika više nije bilo u većem broju, već je naglasak bio na klasičnom zatvorskom sustavu.
Godine 1988. se zatvor se ukida, a otok biva napušten i prepušten propadanju.
Na Golom se otoku nalazila bolnica, psihijatrijska ustanova, škola. Zatvorenici su prolazili psihologijska testiranja i obrade te su educirani u skladu odnosno prema vlastitim sposobnostima. Za što su se sve ljudi mogli educirati?
Na Golom otoku zatvorenici su imali mogućnost završiti različite vrste obrazovanja i obuke. Oni koji nisu imali završenu osnovnu školu mogli su polagati razrede i steći osnovno obrazovanje. Postojali su i programi srednje stručne obuke, kroz koje su učili zanate poput stolarije, bravarije, kamenoklesarstva i mehanike.
Osim toga, djelovala je i ugostiteljska škola, gdje su zatvorenici prolazili teoriju i praksu u zatvorskoj kuhinji i menzi. Tamo su se osposobljavali za zanimanja poput kuhara, konobara ili pomoćnog ugostiteljskog osoblja, što je bilo posebno korisno u vremenu naglog raste turizma u Jugoslaviji.
Na otoku su se organizirali i kraći praktični tečajevi, primjerice za rad u kamenolomu, tvornici kamene vune ili raznim radionicama. Uz sve to, zatvorenici su morali pohađati političko-ideološku nastavu, koja je služila “preodgoju” u duhu socijalizma i stvaranju tzv. “novog čovjeka”.
Kulturno-obrazovni život također je bio razvijen: otok je imao knjižnicu, održavale su se večernje škole, predavanja, prikazivali filmovi i organizirale kulturne priredbe te sportske aktivnosti.
Takav je sustav zahtijevao i veliki broj stručnjaka. Otkud stručnjaci različitih profila na Golom otoku?
Na Golom otoku profesori i nastavnici nisu bili isključivo “klasični” učitelji izvan zatvora, nego kombinacija više skupina.
Jedna od skupina bili su zatvorenici s obrazovanjem. Među zatvorenicima bilo je učitelja, nastavnika, inženjera, pa čak i profesora koji su ranije radili u školama ili na fakultetima. Njih su često koristili kao nastavno osoblje jer su već imali znanje i pedagoške vještine.
Drugu su skupinu čini dovedeni nastavnici izvana. Država je slala učitelje i profesore sa slobode, posebno za osnovnu školu i službeno priznate obrazovne programe. Na taj način su polaznici dobivali valjane svjedodžbe (npr. osnovna ili ugostiteljska škola).
Nadalje, tu su bili instruktori iz redova zatvorskog osoblja. Stražari i zatvorski službenici bez formalnog nastavničkog zvanja ponekad su držali ideološke tečajeve ili praktične obuke. To je posebno vrijedilo za “političko obrazovanje” i za nadzor tijekom zanatske prakse.
Zatim, tu je bila i kombinacija škole i prakse; na primjer, u ugostiteljskoj školi ili zanatskim radionicama, teoriju su mogli predavati nastavnici izvana, dok su praktičnu obuku vodili zatvorenici majstori zanata.
Ukratko, profesori na Golom otoku bili su mješavina zatvorenika s obrazovanjem, nastavnika dovedenih izvana i zatvorskog osoblja koje je držalo ideološke ili praktične predmete.
Na otoku su postojale i četiri industrije; brodogradnja, metalna i drvna industrija, te ona najpoznatija, industrija kamena. Gdje su se sve ti proizvodi mogili kupiti? Jesu li te industrije bile profitabilne za bivšu državu?
Nakon što je Goli otok krajem 1950-ih prestao biti isključivo logor za političke zatvorenike, razvio se u mjesto intenzivne proizvodnje koja je imala dvostruku funkciju – discipliniranje zatvorenika kroz rad i stvaranje ekonomske dobiti. Radna snaga bila je gotovo besplatna, što je proizvodnju činilo izrazito isplativom.
Upravljanje gospodarstvom otoka bilo je povjereno posebnim privrednim subjektima. Ključnu ulogu imala je firma „Mermer“, osnovana pod okriljem UDBA-e, koja je organizirala vađenje kamena, obradu drva, izradu namještaja i sitne galanterije.
Druga važna institucija bio je Kombinat „Velebit“, preko kojega se širila mreža distribucije i izvoza proizvoda.
Ovi subjekti nisu bili klasična poduzeća na tržištu, nego paravan-strukture kroz koje su se usmjeravali prihodi i prikrivalo pravo podrijetlo robe.
Proizvodni program bio je širok: od kamenih suvenira i dekorativnih predmeta, preko drvenog namještaja i kućnog inventara, do kameno betonskih struktura te proizvodnje terazzo pločica. Kvaliteta je varirala, ali je osnovna računica bila jasna – minimalni troškovi rada i stabilna potražnja donosili su visoku dobit. Postoje izvori da je samo na drvu, u jednom polugodištu, „Mermer“ ostvario prihod koji bi u današnjim dolarima vrijedio oko 700.000, što svjedoči o ekonomskoj težini logorske proizvodnje.
Roba proizvedena na Golom otoku mogla se kupiti širom Jugoslavije, iako se nikada nije reklamirala pod tim imenom. Prodavala se u robim kućama, trgovinama Narodne tehnike, namještaj i kućni inventar ulazili su u redovitu potrošnju kroz mrežu državnih poduzeća. Dio proizvodnje odlazio je i u izvoz, posebice u Italiju, te zemlje “nesvrstanih”čime su se osiguravale devize.
Sve u svemu, kroz firme poput „Mermer“ i Kombinata „Velebit“, Goli otok je postao svojevrsno skriveno industrijsko središte – primjer kako je represivni aparat u Jugoslaviji istodobno funkcionirao i kao profitabilno ekonomsko preduzeće, čiji su proizvodi bili prisutni na policama trgovina ali bez oznake svoga pravog podrijetla
Postoje li još neki relikti prošlosti iz tog doba, a koji još “žive” u današnjem dobu?
U današnje vrijeme još uvijek postoji mnogo predmeta koji su sačuvani, a proizvedeni su na Golom otoku. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da se dio te robe nalazi upravo na Rabu. To znam jer se već više od 15 godina bavim istraživanjem povijesti Golog otoka. Danas većina otočana zna za moj interes, pa gdje god da se pojavim, ljudi mi često prilaze i govore: “Ja imam stol s Golog otoka, ja imam ležaljke, namještaj, pločice…” i razne druge predmete izrađene ondje.
Tako sam, primjerice, upoznao unuka jednog profesora koji je radio na Golom otoku, a on posjeduje makete aviona od inoxa izrađene upravo tamo. Jedan Rabljanin čak ima i originalni poštanski pečat Golog otoka s brojem 51283, koji danas više ne postoji.
Neki predmeti su svojevremeno bili kupovani od strane otočana dok je zatvor još funkcionirao, dok su drugi završili u privatnim rukama tijekom pljački devedesetih godina.
S druge strane, proizvodi izrađeni na Golom otoku mogu se pronaći diljem čitave bivše države. Najpoznatiji primjer su golootočke terazzo pločice, koje su korištene pri izgradnji brojnih javnih ustanova – fakulteta, škola, bolnica i drugih zgrada širom bivše Jugoslavije.
U ono doba, na otoku je postojala i mesna industrija; uzgajale su se svinje, ovce, kunići. Lovila se riba. Uzgajalo se povrće. Pekao se kruh. Je li tadašanja prehrambena industrija zadovoljavala potrebe otoka?
Iako je na otoku postojala mesna industrija, uzgajale su se svinje, ovce i kunići, lovila se riba, uzgajalo povrće i pekao kruh, ta proizvodnja vjerojatno nije u potpunosti zadovoljavala sve potrebe otoka. Vjerojatno se dio hrane morao dopremati izvana, jer otok nije mogao osigurati dovoljno proizvoda za zatvorenike i osoblje.
Otkud pitka voda, odnosno voda za navodnjavanje?
Na Rabu postoji preko 300 izvora pitke vode, dok na Golom otoku praktički ne postoji niti jedan. Pitanje navodnjavanja, odnosno snabdijevanja otoka vodom, riješeno je na sljedeći način: tijekom razdoblja Informbiroa na Golom otoku izgrađeni su veliki sakupljači kišnice i tankovi za skladištenje vode.
Postojao je i brod-izvor, tzv. vodonoša, koji je dopremao vodu na otok. Nakon doba Informbiroa, praktički cijela infrastruktura Golog otoka bila je projektirana tako da se prikupi što veća količina vode. Danas je na otoku toliko tankova s vodom da je nekadašnji sustav mogao funkcionirati nekoliko mjeseci bez ijedne kapi kiše.
Kako je došlo do prestanka rada Golog otoka?
Tijekom 1980-ih, Jugoslavija je počela primjenjivati modernije metode rehabilitacije maloljetnika, temeljene na obrazovanju i socijalnoj integraciji, umjesto stroge represije, dok su uvjeti na Golom otoku dodatno naglašavali njegovu nehumanost. Održavanje objekta na udaljenom otoku bilo je skupo i logistički zahtjevno, a ekonomska kriza u SFRJ dodatno je otežala funkcioniranje ovakvih institucija. Svi ovi čimbenici pridonijeli su zatvaranju popravnog doma 1988. godine.
Dodatno, izlaskom Slovenije iz jugoslavenskog pakta došlo je do kraha bivše države, što je značilo da Goli otok više nije mogao ispunjavati svoju prvotnu funkciju. Zatvor je bio dizajniran za delikventne maloljetnike iz cijele bivše države, koja je brojala oko 22 milijuna ljudi, ali kada je potpao samo pod Republiku Hrvatsku, kapaciteti više nisu mogli biti popunjeni, što je ubrzalo njegovo zatvaranje. Nakon toga, otok preuzima Turistička zajednica Raba i Imperijal hoteli, te Goli otok postaje muzej na otvorenom. Kao takav je funkcionirao do 1991. godine, kada je početkom rata napušten, a od tada se sustavno pljačka i devastira.
Možeš li ispričati kako je izgledao tvoj početak rada na Golom otoku i otkud motivacija?
Tijekom rada na Golom otoku, prvu godinu sam proveo čisteći kino dvoranu, a za to mi je trebalo čak dva mjeseca jer je unutra bila ogromna količine smeća. Osim toga, pojačavali smo grede na krovu i mijenjali crijepove koje je bura otkinula. Pošto crijepove s kino dvorane nisam mogao pronaći među porušenim zgradama oko kina, nosili smo ih s drugih dijelova otoka – primjerice, bura je dignula krov škole, pa smo cijele crijepove odvajali i transportirali do kino dvorane gdje smo ih postavljali na krov kako bismo sačuvali konstrukciju.
Motivacija? Već sam bio duboko upoznat s poviješću Golog Otoka i imao sam najbolju namjeru sačuvati što više predmeta koji su ostali po otoku i uskladištiti ih u kino dvorani.
Da me danas pitate bih li to ponovio, moj odgovor bi bio ne. Većina predmeta koje sam prikupio i donio u kino dvoranu tijekom vremena kad me nije bilo na otoku – nestala je ili je ukradena od strane turista ili nepoznatih osoba. Zbog toga sada osjećam žaljenje što sam uopće skupljao i prenosio te predmete.
Na svojoj barki, koju si simoblično nazvao “Izvor”, na putu prema Golom otoku, svojim klijentima pričaš i o geomorfologiji otoka Raba, Golog otoka, Sv. Grgura, Prvića, ali i Velebitskog kanala. Možeš li ukratko objasniti zašto je baš Goli otok odabran za svrhu za koju je odabran?
Na samom početku, Goli otok je bio odabran za lokaciju političkog zatvora zbog svoje udaljenosti od željezne zavjese. Na taj način, Tito je osigurao da se ti zatvorenici nikad neće osloboditi. Da je taj zatvor izgrađen bliže željeznoj zavjesi, staljinisti bi pokušali probiti Jugoslaviju i osloboditi svoje pristaše. Dovođenjem zatvorenika na Goli otok, Tito je osigurao da to praktički bude nemoguće, jer bi staljinisti morali pregaziti čitavu Jugoslaviju da bi došli do sjevernog dijela Jadrana.
Osim udaljenosti od željezne zavjese, neki od razloga za osnivanje političkog zatvora na Golom otoku bila je i geomorfologija prostora te ekstremni vremenski uvjeti koji se javljaju oko samog otoka. Tijekom ture objašnjavam ljudima kako se otoci Rab i Prvić, koji su susjedni otoci Grguru i Golom otoku, ponašaju poput prirodnih zidova koji omeđuju Grgur i Goli otok. Otoci Rab i Prvić dosežu gotovo 400 metara visine, dok su Grgur i Goli otok visoki oko 200 metara. Ta dva bočna otoka djeluju poput „zidova“ prema Golog otoku i Grguru, zbog čega je pristup gotovo nemoguć s te strane. S treće strane imamo planinu Velebit, koja tvori treći „zid“.
Velebit skuplja velike količine vode, koja potom izvire u Velebitskom kanalu i stvara jake struje od kopna prema moru, pa je praktički nemoguće preplivati do kopna. Osim toga, bura koja puše u Velebitskom kanalu može doseći brzinu i do 250 km/h. Geomorfologija prostora i ekstremni vremenski uvjeti u Kvarnerskom zaljevu čine Goli otok idealnim mjestom za zatvor – otok je sam po sebi, čak i bez zgrada, poput zatvora.
Kako tura ne bi bila samo politička, posjetiteljima pričam i o znamenitostima koje se nalaze oko Golog otoka – o nacionalnim parkovima, ornitološkim rezervatima, geološkim fenomenima te flori i fauni koja se može pronaći na otocima i kopnu.
Na Goli otok idemo brodom naziva „Izvor“, koji je proizveden na Rabu, dok je motor broda proizveden u Rijeci. Volim se našaliti da sam ja „proizveden u Loparu“. Ime „Izvor“ sam odabrao jer je za vrijeme Informbiroa brod „Izvor“, koji je donosio vodu na Goli otok, simbolizirao život i opstanak otoka. Budući da danas ja prevozim ljude na Goli otok i pričam im priču o njemu, možemo reći da mu dajem novi život – pa je naziv „Izvor“ bio idealan za brod.
U trideset i sedam godina otkad su zatvor, a kasnije kaznionica i popravni dom zatvoreni, mnogobrojne su zgrade (skoro) u potpunosti propale. Od prvotnog zatvora, preko popravnog doma do potpunih ruševina. Urušeni stropovi, pljesnivi zidovi, zahrđali metal. Obrasli putevi, bodljikavi čičak i kaktus, divlje smokve. Leševi ovaca, štakora i ptica. Od golog otoka do obraslog otoka, sada u ruševinama raste drveće koje ne čuvaju zatvorenici već brste ovce. Nakon zatvaranja zatvora Goli otok je devastiran…
Kao netko tko je proveo skoro dva desetljeća intenzivno proučavajući otok, njegovu prošlost, kako vidiš budućnost Golog otoka? Da se tebe pita, koja bi bila tvoja idealna vizija otoka?
Naslušao sam se raznih ideja o prenamjeni Golog otoka, ali ideja koja se prije desetak godina pojavila u novinama mi se zapravo najviše svidjela. Ta ideja bila je da se Goli otok pretvori u političku školu, gdje bi studenti iz čitavog svijeta dolazili učiti o totalitarnim i političkim režimima općenito.
Razgovarala: Andrina Perić FOTO: Andrina Perić, Sanjin Patalić
Više fotografija u fotogaleriji:
