Foto: Ruža Kaštelan
Svake godine 16. srpnja, slavi se blagdan Gospe Karmelske u župi sv. Stjepana u Barbatu, koja je suzaštitnica ove župe, a vjernici sa cijelog otoka dolaze pred Gospu u potrazi za snagom i utjehom u teškim trenucima, dok drugi dolaze s iskrenom zahvalnošću za primljene blagoslove.
Piše: Ruža Kaštelan
Zašto zapravo vjerujemo u Boga, ako uzimamo naše srce u obzir, jedan od odgovora je – jer je Bog utjeha. Poneki put dakako vjerujemo da svijet i život možemo i bez Boga savladati. Ali uočavamo na sebi i na bližnjima stvarnu bijedu, očajanje. Možda se svađamo sa svojom sudbinom i sve nam je mračno, bez trunka nade, bezizlazno. U takvim trenucima doživljavamo, osjećamo potrebu da nam bezuvjetno nedostaje oslonac uz koji se možemo osloniti, prema kome možemo ispružiti ruke u nevolji, i zato Gospa Karmelska privlači mnoge vjernike koji traže majčinsku ljubav, utjehu i vodstvo. Njen primjer života i odanosti Bogu nadahnuće su brojnim generacijama kroz stoljeća.
Svake godine 16. srpnja, slavi se blagdan Gospe Karmelske u župi sv. Stjepana u Barbatu, a jučer je vlč. Petar Kordić – Pejo, svoj jubilej od šezdeset godina misništva, dijamantni jubilej, proslavio u Barbatu, gdje je služio svoju prvu – mladu – misu baš na blagdan Karmenice.
Uz župnika domaćina vlč. Krunoslava Borasa, a u koncelebraciji četrnaest svećenika, s otoka Raba, tako i svećenika, gostiju, koji su se zatekli na odmoru na otoku ili oni koji su došli kao svake godine samo na proslavu blagdana barbatske Karmenice. Homiliju, propovijed je vrlo emotivno izrekao, predočio, rastumačio, don Anton Šuljić, komu je vlč. Pejo bio kapelan u župi Novalja u njegovim počecima, te istaknuo rečenicu koju je vlč. Petar uzeo za svoje mladomisničko geslo, svoje svjedočanstvo vjere. Nije uzeo neki citat iz biblije, kao što obično svećenici uzimaju, nego je sam napisao svoje geslo:”A mi braćo ljubavlju služimo jedan drugome.” Što znači izići iz sebe, jer svećenik je čovjek koji izlazi, izlazi u susret ljudima. Izlazi da bi sretao nekoga, izlazi iz sebe i posvećuje se drugome. Izlazi iz svojih muka, jer i svećenik je čovjek, pa i bolestan, oneraspoložen katkada ga nije volja, ali izlazeći zapravo iz svojih uskih prostora, iz svojih „ uskih perspektiva“, je duhovni lijek, to je duhovna poruka, jer svećenik govori riječi koje su veće od njega. On uprisutnjuje onoga koji je apsolutan, koji je beskonačni, vječni, Isusa Krista, i izgovara njegove riječi, te posvećuje u njegovo ime.
A sam vlč. Petar – Pejo nam je rekao:”Već kao pučkoškolac sam ministrirao i imao sam naviku oponašati svoga župnika u pjevnim dijelovima mise. Mojima se to sviđalo, ali kako sam to često činio, pa mi je i dosadilo, i rekli su mi – “ča stalno pivam” – kao da ću biti pop. A kao dijete nisam ni znao da se može postati svećenik, no saznavši da mogu, prihvatio sam u srcu i završivši 4.r. pučke škole prijavio se za sjemenište (klasična gimnazija) i tako krenuo u nepoznato. U sjemeništu se živjelo oskudno jer je bilo poslijeratno vrijeme, i taj odlazak promijenio je u temelju moj način života. Život pod dnevnim redom, odgoj u disciplini, naglasak na učenju i duhovna formacija. Po ondašnjim državnim zakonima nije se priznala vjerska škola pa sam morao ići i u realnu školu u Pazinu. A nakon tog zakona došao je drugi, koji je određivao da osmogodišnje školovanje mora biti u svojoj općini. Vratio sam se i ponovno novo privikavanje, i razmišljanje o budućnosti. Vratiti se u sjemenište ili poći svjetovnim putem. Razmišljao sam o zanatima, ali nisam znao što bih volio biti. Ali nakon jedne poticajne pobožnosti shvatio sam da ću se vratiti u sjemenište. Nakon završene gimnazije slijedilo je odsluženje vojnog roka u Skoplju, a to su bile teške godine, jer tadašnji režim nije priznavao vjersku školu, pa smo bili sumnjivi, uvijek pod povećalom, prismotrom, kontrolom. Bojao sam se da ne izgubim volju, no ipak prolazili su dani, mjeseci, godine uz sve nepodopštine, još sam čvršće odlučio završiti bogoslovni fakultet i konačno postati svećenik. Pomalo sam se osjećao nedostojnim, ali sam prihvatio poziv i trudio se pozitivno ostvariti. Posebno sam volio raditi s djecom i mladima pružajući im vjersku nauku kroz igru. Tijekom svećeničkog života nadolazile su i poteškoće. U radu s ljudima redovito sam znao imati i ljudskog razumijevanja, ali i ne slaganja. Znalo je biti i neosnovanog osuđivanja. Ali važno je ostati vjeran Bogu i On tada sve vodi i dovede do sretnog završetka. Eto tako kroz bure i oluje, uživajući u životnim bonacama, uspio sam doživjeti i 60. obljetnicu mog svećeničkog služenja moleći Boga oproštenje za sve moje pogrešne poteze i za sve moje propuste u nadi da će ih On odbaciti.”
Čitanja za vrijeme slavljeničke euharistije čitala su braća vlč. Petra Kordića, te za vjerničku molitvu su se izmjenjivale njegove nećakinje, a kao iznenađenje je bio gradski zbor Rab koji su animirali samu euharistiju. Njegova sestra Petrica Krstačić posebno mu se zahvalila u ime njegove brojne obitelji, te se prisjetila kako su ga otac i majka ispratili i blagoslovili na njegovom prvom odlasku iz obiteljske kuće.
Nakon procesije s mnoštvom vjernika po mjestu s kipom Majke Božje Karmelske, koje su nosile mlade žene u tradicionalni narodnim nošnjama, te podijeljenim blagoslovom slavljenika u crkvi, ispred nje na cimiteru djeca su otplesala Rapski tanac u čast i posebnu zahvalu vlč. Peju na njegovom nesebičnom davanju sebe tokom njegovih svećeničkih služenja u župama na otoku Krku, Pagu i na kraju na svom otoku Rabu.
Obitelj velečasnog Petra pripremila je osvježenje poslije svete mise, u morskim, slanim i slatkim delicijama kako bi se još produžilo slavljeničko raspoloženje te druženje uz pričanje dojmova i evociranje uspomena.
Danas živimo u vremenu inflacije riječi na radio-televiziji, internetu, u tisku, književnosti i u raznim programima, kada se riječi Kristove jedva čuju. Djela osvajaju, a ne samo riječi. Kršćanstvo će u našem vremenu pribaviti samo toliko slušalaca, koliko bude moglo svoje uvjerenje potkrijepiti djelima. A vlč. Petar Kordić je svojim životom, nesebičnim darivanjem, prihvaćanjem teških pritisaka vremena, bio s Bogom, imao vezu srca sa srcem, imao svjetlo koje mu je pokazivalo put, dobivao toplinu s kojom je mogao suosjećati, jer tu kod Boga vlč. Petar se nalazio i nalazi se kod kuće, On je njegova domovina, jer kada ga je sreo On je postao njegova snaga sve do danas.
Čestitamo njegov dijamantni jubilej i još dugo mu izvirale vode milosti iz dubine Božjeg vrela.
Tekst i foto: Ruža Kaštelan
