Foto: Paula Čavlek
Kad smo Dajanu slušali prije točno 5 godina (25. 6. 2020.), na njezinom maturalnom koncertu u crkvi sv. Križa u Rabu, dok je suvereno izvodila djela Paisiella, Händela, Haydna, Mozarta, Mendelssohna, Santoliquida, Lučića, Langa i Puccinija, tada u izvrsnoj koncertnoj suradnji s pijanstom Ivanom Bošnjakom i pod mentorstvom prof. Ingrid Haller, oduševili smo se svime što je ta mlada i naizgled krhka rapska sopranistica uspjela donijeti pred publiku.
Piše: Hrvoje Hodak
Imala je sve; od boje glasa, tehnike disanja, izvrsnog dinamičkog nijansiranja, ujednačenosti svojega soprana i vladanja visinama, do urođene ekpresivnosti i sceničnosti. Znali smo već tada da će se nakon upisa Muzičke akademije pred ovom talentiranom mladom damom otvoriti neki novi raspjevani horizonti kojima će ona hrabro pohrliti.
I evo, pet godina kasnije, nakon izvrsnog završnog koncerta u dvorani Muzičke akademije, u Domu hrvatskih branitelja u Puli, ovoga puta pod mentorstvom naše proslavljene sopranistice prof. Lidije Horvat-Dunjko i uz klavirsku pratnju Roberta Batelića, iza Dajane je još jedna, kako sama kaže, prijeđena etapa na putu osobnog rasta. A nakon pet godina došlo je vrijeme i za novi razgovor s ovom divnom djevojkom, izvrsnom sopranisticom koja je nakon koncerta s odličnom ocjenom postala baccalaureus muzike, na čemu joj od srca čestitamo.
Dajana možeš li s nama podjeliti svoj doživljaj ove dugo iščekivane večeri završnog koncerta?
– Još uvijek sabirem dojmove nakon koncerta, ali mogu reći da mi je srce ispunjeno zahvalnošću i dubokom emotivnom ispunjenošću. Moj završni koncert održan u Puli bio je večer koju ću zauvijek pamtiti — ne samo zbog publike, već zbog osobnog rasta, izazova i radosti koju glazba nosi.
Koncert je bio iznimno dirljiv, okupio je mnoge ljude do kojih mi je stalo – prijatelje, obitelj, kolege, profesore i poznanike. Program je bio raznolik i tematski raspoređen kroz glazbene epohe – od baroka do ranog 20. stoljeća, obuhvaćajući i hrvatske skladatelje, belcanto repertoar, kao i arije iz opere. Posebno mi je važno bilo povezati različite stilove i jezike, kako bih publici mogla prenijeti što širi emocionalni i glazbeni spektar.
Glasom si povela publiku kroz povijest glazbenih stilova koji su obilježeni različitim vokalnim estetikama, tehnikama i ornamentacijama, bilo je to zanimljivo putovanje glazbenom mapom Europe?
– Koncert smo otvorili s baroknom arijom „Caro laccio, dolce nodo” Francesca Gasparinija, skladatelja ranog 18. stoljeća. Slijedio je „Stabat Mater IV: Quis non posset contristari” Josepha Haydna, kao reprezent klasicizma, a zatim su uslijedile romantičarske lirske minijature – Griegova „Ein Schwan”, Mendelssohnova „Venetianisches Gondellied”, te Bellinijeva predivna pjesma „Malinconia, Ninfa gentile”, koja pripada tradiciji ranog talijanskog romantizma.
Posebno mjesto u programu zauzimale su pjesme na različitim jezicima – njemačkom, talijanskom, ruskom, latinskom i hrvatskom. Na ruskom sam izvela Rachmanjinovu lirski obojenu „Zdes’ khorosho” te ariju Volkhove iz opere „Sadko” Rimskog-Korsakova („Son po berezhku hodil”), u kojoj sam pokušala dočarati slavensku melankoliju i snenu atmosferu.
Hrvatski segment obuhvatio je Zajčevu „Moja dika” i ciklus pjesama „Memories” Bruna Bjelinskog – jedno od najzahtjevnijih djela večeri. Taj ciklus napisan je za moju profesoricu, sopranisticu Lidiju Horvat-Dunjko, i iznimno mi je značilo što sam ga mogla izvesti. Emocionalno je dubok, tehnički zahtjevan, s brojnim skokovima, atonalnim trenucima i unutarnjim dramatizmom. Morala sam se do kraja prepustiti interpretaciji i konstantno mijenjati boju glasa – što je ujedno bilo iscrpljujuće, ali i oslobađajuće. Zahvalna sam svojoj dragoj profesorici što mi je dodijelila taj ciklus
Uza svu prirodnu ljepotu boje glasa koju posjeduješ, zadivljujući raspon, gipkost i koloraturnu pokretljivost, izvesti u jednoj večeri ovako složenu „studiju“ vokalne interpretacije, na različitim jezicima, nije nimalo jednostavno?
– Pjevanje ovako raznolikog programa zahtijeva i veliku mentalnu koncentraciju – stalno prebacivanje između stilova, jezika, emocija. U početku sam osjetila malu ukočenost, ali kako je koncert odmicao, uspjela sam se opustiti i u potpunosti uživjeti u glazbu. Naučila sam koliko je važna priprema – ne samo vokalna, već i mentalna. Tremu nisam toliko osjećala prije nastupa, već mjesecima ranije tijekom priprema, zamišljajući sve što me može dočekati. Vjerujem da se trema najbolje kontrolira kada si siguran u vlastito znanje, ali i kada si spreman prihvatiti sve što se može dogoditi na pozornici.
Večer je, programski gledano, imala i svoju kulminaciju, iščitavaju li se tu neki osobni afiniteti?
– Tako je, kao krunu večeri izvela sam nekoliko meni osobno jako dragih talijanskih pjesama i arija – Di Chiarinu „La Spagnolu”, Tostijevu „A Vucchellu” i, za kraj, ariju Musette iz Puccinijeve „La Bohème” – „Quando me’n vo’”. Upravo tom arijom završila sam i svoj maturalni koncert prije pet godina na Rabu. Osjećaj tada i sada potpuno je drugačiji – tehnički sam napredovala, ali osjećam da će mi trebati još godina da u potpunosti „uronim” u lik Musette. S godinama, te arije rastu s nama – kako mi sazrijevamo, tako i one poprimaju dublje značenje.
Posebno mi je drago što sam u program uvrstila i pjesmu „Mnogo je suza noćima lilo” mladog skladatelja i kolege pjevača Roka Radovana, inače solista u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Roko mi je osobno poslao svoju skladbu i neizmjerno sam mu zahvalna što je dio moje večeri mogao biti i trenutak izvođenja njegove glazbe.
Naravno, koncert je bio samo veliko finale jednog podužeg akademskog putovanja?
Na ovom glazbenom putu, koji je bio sve samo ne lagan, imala sam nevjerojatnu sreću i čast učiti i rasti pod vodstvom svoje profesorice Lidije Horvat-Dunjko, koja me svojim znanjem, strašću i neiscrpnom podrškom vodila kroz sve uspone i padove ove iznimno zahtjevne umjetnosti. Kroz četiri godine rada s njom na Muzičkoj akademiji u Puli – gdje sam završila preddiplomski studij solo pjevanja – naučila sam ne samo pjevati, već i razumjeti, osjećati i prenositi glazbu publici na način koji ostaje u pamćenju i srcu.
Naša suradnja bila je iznimno intenzivna, posvećena i puna rada na detaljima – od tehničkih zahtjeva, do najfinijih emocionalnih nijansi u interpretaciji. Izvoditi djelo koje je napisano za vlastitu profesoricu bio je poseban izazov, ali i duboko osobna emotivna točka mog završnog koncerta.
Ove četiri godine bile su temelj, ali i vjetar u leđa za sve što tek dolazi. Zauvijek sam joj zahvalna na svemu što me naučila.
Tu je naravno i vrhunska uigranost s pijanistom.
Naravno, uz mene je na klaviru bio Robert Batelić, pijanist i glazbeni suradnik kojem dugujem veliko hvala. Njegova muzikalnost, sposobnost da prati, diše i osjeća s pjevačem izuzetno je rijetka i dragocjena. Tijekom našeg rada naučila sam puno o glazbenoj interakciji i komunikaciji bez riječi.
Završni koncert je zapravo novi početak.
– Naravno, završni koncert za mene nije kraj – on je, simbolično, ulazak u novo poglavlje. Iskustvo koje me podsjetilo zašto volim glazbu i zašto se ovom profesijom vrijedi baviti. Glazba nas uči strpljenju, poniznosti, radu, osluškivanju drugih i samih sebe. Naučila sam kako nikada neću biti potpuno zadovoljna sobom – i baš ta spoznaja me tjera naprijed, motivira da budem bolja, dublja i iskrenija.
Emotivno je bilo na kraju koncerta.
– Nikada neću zaboraviti pljesak koji je zatresao dvoranu, ljude koji su ustali, emociju u očima mojih roditelja, bukete ruža koje sam dobila – većinom ružičaste, kao da su svi znali što ću obući ili su jednostavno osjetili moju boju. Taj trenutak neponovljive zajedničke energije između mene i publike je ono zbog čega glazba živi.
Na kraju, vjerujem da je najveći uspjeh kada osoba koja je došla na koncert ode kući ispunjena. Ako sam barem nekoga potaknula da nešto osjeti, da se naježi ili pusti suzu – tada znam da sam učinila nešto vrijedno.
Dodajmo ovom intervjuu na kraju i riječi Dajanine profesorice Lidije Horvat-Dunjko:
– Dajana je izuzetno predana i muzikalna studentica lijepoga glasa velikog raspona. Posebno plijeni svojim pjevanjem u najvišem registru pa je često nazivamo i našom ptičicom. Uvijek je nasmijana i spremna na suradnju. Veliko je zadovoljstvo raditi s ovako kvalitetnim mladim ljudima. Želim joj puno uspjeha i dalje te nastavljamo sa zajedničkim brušenjem njezinog talenta.
A mi se samo možemo pridružiti ovim lijepim željama i još jednom čestitati Dajani, ali i njezinim roditeljima te svima koji su joj bili i svima koji joj nastavljaju biti podrška na raspjevanom i nasmijanom putu njezinog glazbenog sazrijevanja.
Autor: Hrvoje Hodak
