Foto: Arhiva obitelji Beg
Iz arhive lista Rab i ovoga vam puta donosimo jednu malu otisnutu uspomenu na istinsku legendu rapskog kuharstva, pok. Ivana Bega Cera. S njim je 1987. godine u jednom blic intervjuu porazgovarao tadašnji urednik lista Rab Ivica Hodak. Razgovor donosimo u cijelosti:
Rapski kuhar IVAN BEG – CERE ne stidi se nijednog posla
Razgovarao: Ivica Hodak za objavu priredio: Hrvoje Hodak
Iako posljednjih godina nije više u kuhinji CERE radi nesmanjenim elanom. Zatekli smo ga u stanu (a kako drugačije?) u trenutku kada je gulio krumpir. Na upit što će biti za ručak, odgovorio je:
– Spravit ću jednu malu maneštru.
I, tako, proizlazi, ne može Cere bez kuhanja, a ipak!?
– Morao sam iz kuhinje. Da to nisam učinio, dakako, po preporuci liječnika, mislim da ne bih danas bio među živima.
Naravno, teško mi je pao rastanak s kuhinjom. Nije to čudno, ako se zna da sam oko 8 godina bio kuhar na brodovima, a gotovo 25 godina radio sam u kuhinjama malo fali svih hotelskih i restoranskih prostora na Rabu. Bolest me je ipak odvojila od profesionalnog bavljenja kuhačom. Međutim, za svoje ukućane i prijatelje još uvijek katkada spremim ponešto iz svoga repertoara.
Ima li istine u tome da Ružu (suprugu) ponekad vaše kuhanje kod kuće i naljuti?
– Pa, mislim da nije u pitanju baš ljutnja. Više vam to dođe na vic. Govore da se ja ovakav, ponešto obimniji i nakon više od 30 godina kuhanja u velikim hotelskim prostorima, koristeći ogromno kuhinjsko posuđe, teško snalazim s posudama koje koriste naše domaćice. Zbog tih “mićih” padela i tećica i jasnog moje „slobode“, navodno stradavaju zidovi i namještaj… Ipak, o tome se više u šali priča, iako u svakoj šali ima i nešto istine.
Cere, za mnoge ste vi ne samo najpopularniji, nego i najbolji rapski kuhar. Da li vama kao dugogodišnjem šefu kuhinje teško pada posao koji sada obavljate?
– Ne, svaki je posao dobar ako ga s voljom obavljate. Ja sam sada nabavljač za objekte OOUR-a “Istra”. To su u stvari, kuhinje hotela “Istra”, te restorani “Park” i “Grand”. Možda je, ponekad taj posao fizički i teži od mog bivšeg “pravog” zanimanja. Međutim, to je posao koji radim na otvorenom, a to je ono, kako sam već rekao, što me je spasilo.
Gledajući na poslu vašeg mlađeg sina, izgleda da, što se tiče kuhanja, niste ostali bez nasljednika!?
– Točno, mlađi sin, slično meni voli posao u kuhinji. Moram vam reći, da smo tijekom školovanja imali grdnih problema, jer kada ga je trebalo dizati učiti, za poći u školu, to su bile prave muke. Suprotno tome, ljeti, kada je sezonski radnik, dovoljno je bila jedna riječ da se uvijek pun volje digne i odjuri na posao.
Školu je završio i mislim da će, bez obzira na poteškoće koje je imao s matematikom, marksizmom, fizikom… biti dobar slastičar, odnosno kuhar.
Dok ste radili u restoranu “Park” na marendama, znam za sebe, da mi je jedno vrijeme bilo teško odolit tripicama ili fažolu koji ste vi pripremili. Vezano za to, recite nam koja su vaša jela Rabljani najviše voljeli?
– Pa, puno toga je bilo. Možda su me mnogi znali po pašticadi, rapskoj groti (biftek punjen domaćim pršutom i sirom uz kojeg dolazi i slatki umak), raznim vrstama maneštri, tripicama…
I na kraju, CERE, ima li nešto od jela koja se manje spremaju, a koje ste znali vi po narudžbama spravljati?
– Možda je to na primjer buzara od štoklja, jer se zaista malo štokalj na taj način sprema, budući mnogi misle da je štokalj za tu “spizu” pretvrd.
U čemu je onda tajna?
– Ne znam koliko je to tajna. Međutim, dovoljno je da štokalj dođe iz frižidera, nakon što je u ledu odstajao jedan dan i njegove tvrdoće nestaje, a uobičajenim spremanjem dobijete buzaru za prste lizat. Uz to valja znati da je štokalj za ljudski organizam jedna od najzdravijih hrana što nam nudi more.
Razgovarao: Ivica Hodak (List Rab br.5, studeni/prosinac 1987.)
