Home Baština koja obvezuje Lica Raba | JOSIP JOŠKO VIDAS – zadovoljstvo davanja sebe svom otoku

Lica Raba | JOSIP JOŠKO VIDAS – zadovoljstvo davanja sebe svom otoku

0
Lica Raba | JOSIP JOŠKO VIDAS – zadovoljstvo davanja sebe svom otoku

Foto: Arhiva obitelji Vidas

U svakoj sredini, pa tako i na Rabu, postoje pojedinci koji, našavši sebe u svom zanimanju ili nekoj drugoj aktivnosti, postaju simbolom uz čije se ime vezuje njihov rad. Dobrovoljno vatrogasno društvo otoka Raba snažno je vezano uz ime Josipa – Joška Vidasa, jer je on član Društva od samoga njegovog osnivanja pred punih 67 godina. Istovremeno, Joško je punih 45 godina u kontinuitetu predsjednik DVD-a Rab. Riječ je o respektabilnim brojkama, ne samo u okviru Raba, nego i šire, za područje cijele Hrvatske, jer one govore o kontinuiranom radu na održavanju i napretku rapskog DVD-a, koje po svojoj aktivnosti, osobito u radu na prevenciji od požara, ide u red najboljih DVD-a u Hrvatskoj.

Razgovarala: Mira Belamarić
Iz arhive Rapskog lista br. 24 (prosinac 2013.)

Osoba koja toliko godina vodi rapski DVD, a ovdje govorimo o Josipu – Jošku Vidasu, mora biti autoritativna, imati velike organizacijske sposobnosti, smisao za praćenje noviteta u vatrogastvu i nadasve imati puno ljubavi za posao koji je radila i još uvijek radi. Joško Vidas posjeduje sve to i zato uživa punu potporu svojih suradnika. Njegov posao ne donosi nikakvu materijalnu nagradu, jer da je tako bilo, danas bi on bio imućan čovjek. Ovako, ostaje mu nešto vrednije od svih materijalnih dobara – zadovoljstvo davanja sebe svom otoku, svojim ljudima, zadovoljstvo u radu koje koristi kvaliteti življenja njegovih otočana i očuvanju ljudskih života te materijalnih i prirodnih bogatstava Raba.

Nono Joško u društvu kćerke Vlaste i unuka Joška i Timoteja

Evo što nam je o sebi, u vidu određenih biografskih podataka, rekao naš sugovornik:

Rođen sam 1929. godine na Rabu, u obiteljskoj kući u Srednjoj ulici kao drugi sin majke Dolores Galli i oca Frana Vidasa, zvanog Nini Rus. Moram napomenuti da su moju obitelj još u 19. stoljeću nazivali Vidas – Rus, vezano uz priču o mom prapradjedu Franu Vidasu. On se, nakon godina provedenih u Rusiji, a sudjelovao je i u Krimskom ratu od 1853. do 1856., vratio na Rab s izgledom pravoga Rusa. Bio je duge brade u rubaški, pa ga prozvaše Rus.

Djetinjstvo sam proveo okružen mnogobrojnom obitelji Vidas i Galli, a u osnovnu sam školu krenuo 1936. i tako sam, kao učenik pučke škole, dočekao talijansku okupaciju Raba 1941. godine. Kao 12-godišnji dječak zaposlio sam se u talijanskoj firmi Boari. Krenuo sam na izučavanje zanata 1942. godine te sam kao šegrt učio za električara u tadašnjoj Električnoj centrali kod Franja Kukulića. U omladinsku organizaciju, odnosno Savez antifašističke omladine Hrvatske (SAOH), uključio sam se 1944. godine. Te sam godine, kao 15-godišnji omladinac, otišao u partizane u II. pomorski sektor te u jedinici Štaba II. pomorskog sektora obavljao dužnost kurira. Na toj dužnosti ostao sam do završetka Drugoga svjetskog rata. Krajem 1945. završio sam Školu rezervnih oficira u Otočcu, a sljedeće 1946. godine otišao sam na omladinsku radnu akciju na gradnji pruge Brčako –Banovići u Bosnu.

Te sam godine, po povratku s radne akcije, postao članom DVD-a na Rabu. Već sljedeće 1947. godine ponovo sudjelujem u omladinskoj radnoj akciji, taj put na gradnji pruge Šamac – Sarajevo. Na toj sam akciji obavljao dužnost komandira Rapske čete. Tu sam godinu zaključio sudjelovanjem u još jednoj radnoj akciji u kojoj smo gradili Tvornicu Jedinstvo u Zagrebu.

Po povratku na svoj rodni otok zaposlio sam se u tadašnjem ELEKTROVODU RAB i tu sam radio do kraja 1947., kada je poduzeće prešlo u sastav ELEKTROPRIMOJA iz Rijeke, gdje sam nastavio raditi sve do odlaska u mirovinu 1984. godine.
Sa svojom ljubavi iz djetinjstva, Maricom Domijan, oženio sam se 1952. godine, a dvije godine kasnije rodila nam se kći Vlasta, koja me je usrećila unucima Joškom i Timotejem.

Slušajući o Vašem životu, nije teško uočiti da ste već kao 12-godišnjak postali samostalnom i odgovornom osobom. Što je bilo s Vašim djetinjstvom i adolescentskom dobi ?

Zapravo, prave mladosti i nisam ni imao. Rano sam, silom prilika, sazrio pa otud i ta ozbiljnost i predanost radu. Zbog svega toga, kasnije je, na neki način, bila uskraćena i moja obitelj jer sam danima zbog svoga posla i zaduženja bio odsutan. Upravo zbog toga što mladenačkog dijela života gotovo nisam ni imao, čini mi se da od moje 12. godine pa do odlaska u mirovinu imam jednu prazninu u pamćenju.

Radili ste u Elektroprimorju, a pored toga, u svoje slobodno vrijeme, radili ste još jedan zahtjevan i odgovoran posao, i to člana i predsjednika DVD-a. Kako ste se našli u vatrogastvu, koje je odredilo cijeli vaš životni put?

Kao 17-godišnjak bio sam naučnik u elektrocentrali u kojoj smo, između ostalih pomagala, imali i jedne skale i, zahvaljujući njima, pokazao sam se kao vješt penjač.

Nastup zbora DVD-a Rab u Beču (1978.)

To je vidio Mihovil Domijan pa me je pozvao da se učlanim u vatrogasce, gdje sam u početku imao dužnost penjača. Sjećam se iz tog vremena naše intervencije u gradu, kada je izgorjela zgrada Boteri, kao i velikoga šumskog požara u Kalifrontu koji je izbio praćen jakom burom koja puhala oko 120 kilometara na sat. Uspješno smo svladali taj požar, pri čemu nam je od velike pomoći bila i pomoć žitelja otoka Raba. Naš prvi vatrogasni dom sve do 1963. bila je crkvica sv. Katarine u Rabu. U tom je prostoru bila smještena pumpa Bergoni i jedno zaprežno vozilo, uz još nešto vatrogasne opreme. To smo vozilo u šali nazivali „navalnim“. Uz tu pumpu i vozilo vezuje se i jedna anegdota koju je svojedobno u “Novom listu” objavila pokojna Romana Jurić.

Crpka Bergoni nije imala gume, već samo felge, tako da su četiri vatrogasca gurala nju, a još šestorica gurala su “navalno” vozilo. Tom nas je prilikom vidio jedan njemački gost i začuđeno nas upitao zašto se tako mučimo, a naš mu je član, pokojni Ante Bakota, odgovorio kako tu opremu guramo kako bismo stekli što bolju kondiciju i snagu jer bi s gumama to bio prelagan posao,.

U DVD su dolazili i prolazili mnogi, dosta njih više nema s nama, a ja sam ostao već punih 76 godina kao jedini živući član od osnutka Društva. Uz mene, moram reći, kao stalne konstante, tu su još Franjo Vezilić, Josip – Bepo Fafanđel i Franjo – Bepo Šćerbe.

Osim protupožarne djelatnosti, DVD je na Rabu odrađivao i neke druge zadatke.

Naše je Društvo tijekom godina bilo značajno uključeno u društveni život otoka. Tako smo imali svoju mušku pjevačku klapu i svoj pjevački zbor koji je uspješno vodio glazbenik i kapelnik rapske Limene glazbe Franjo Habazin. I zbor i klapa uspješno su krajem sedamdesetih godina nastupili na koncertima u Beču i kod Gradišćanskih Hrvata. Limena glazba došla je pod okrilje DVD-a 1987. godine. U Društvu su djelovali i boćari i nogometaši.

Jure Piškanac (1968.)

Rapski DVD pokrenuo je rapski maškarani karneval koji je pripreman pomno cijele godine jer je bio veoma zahtjevan, a izdavali smo i karnevalske novine “Jure Piškanac”. Bili smo mladi, puni volje i entuzijazma. Sjećam se i naših zabava u Sokolskoj dvorani u DTO Partizan i posebno najposjećenijih karnevalskih zabava koje su se uglavnom organizirale u prostoru Hotela Imperial. Kako nam nekada nije konkurirala televizija, za te se zabave uvijek tražila karta više.

Recite nam nešto o DVD-u danas. Vaše dugogodišnje članstvo i predsjedanje Društvom daje Vam mogućnost usporedbe nekadašnjeg i današnjeg DVD-a.

Osim po opremi i brojnosti članova, DVD u prošlosti i danas ne razlikuju se puno. Društvo danas ima oko 120, što aktivnih, što članova u pričuvi. Unutar Društva i dalje djeluje Limena glazba s oko 30 članova glazbenika. Prilikom osnivanja prije 67 godina bilo nas je 25, što znači da se broj članova s godinama povećavao. Imamo, što me posebno veseli, grupu mladeži, od 6 do 16 godina starosti, koja broji 20-ak članova. Mislim da smo i mi svojim djelovanjem doprinijeli popularnosti vatrogastva kod djece već u osnovnoškolskoj dobi. Oni organizirano vježbaju svake subote između 10 i 12 sati. Za razliku od njih, odrasli imaju redovite i obvezatne vježbe svakoga ponedjeljka. Inače, rad s najmlađima tijekom godina iznjedrio je puno mladih i školovanih vatrogasnih kadrova potrebnih ovom Društvu.

Ponosan sam na činjenicu da sam svih ovih godina, na neki način, bio okosnica Društva, pri čemu sam uvijek imao veliku pomoć članova Upravnog odbora, čiji se sastav mijenjao svakih četiri godine. Društvo ima 3 stalno zaposlena djelatnika, jednog na održavanju voznog parka, jednog na punjenju vatrogasnih aparata i jednu blagajnicu. Treba naglasiti da nam dobra organizacija i brojnost omogućavaju da se na požarištu nađemo u roku od najviše 5 minuta. Za razliku od spomenute opreme prilikom osnivanja Društva prije 67 godina, danas rapski DVD raspolaže najmodernijom opremom i drugim pomagalima, tako da smo spremni za svekolike aktivnosti društva. Jedna od takvih aktivnosti prisutnost je vatrogasaca pri slijetanju i polijetanju helikoptera Hitne medicinske pomoći, uključujući i posao osvjetljavanja heliodroma prilikom noćnih intervencija helikoptera. Naši su članovi osposobljeni i za niz drugih aktivnosti. Pomažu kod prometnih udesa i na kopnu i na moru. Započeli smo s održavanjem tečajeva vatrogasnog minimuma 1986. godine, pogotovo uoči turističkih sezona, jer većina zaposlenika na Rabu to mora proći. Iako se vatrogastvo tradicionalno smatra muškom djelatnošću, moram reći da imamo tri ženske osobe obučene za vatrogasce, uz napomenu da četvrtu upravo pripremamo.

U društvu mladih vatrogasaca (1974.)

Službeno imamo prijateljske odnose s vatrogascima iz Šalke vasi i Laškog u Sloveniji te s dobrovoljnim vatrogasnim društvima iz Hrvatske Kostajnice, Bosiljeva, Ludbrega, Novoga Vinodolskog, Jastrebarskog, Luna, Novalje, Lopara, Opatije i Rijeke. Većina njih posjećuje nas na dan održavanja naših godišnjih skupština, koje po pravilu održavamo u prostoru Hotela Padova. Na njima biramo novo rukovodstvo, ali koristimo priliku za uručivanje nagrada i spomenica zaslužnim članovima. Naravno, trudimo se uzvratiti posjete našim prijateljima kada oni održavaju svoje skupštine ili proslavljaju određene obljetnice. Moram naglasiti da godinama imamo odlične uzajamne odnose s Rapskom plovidbom, Imperialom, Gradom Rabom, Turističkom zajednicom Grada Raba, Domom zdravlja, Rapskim samostreličarima, komunalnim tvrtkama Vrelom i Dundovom te s drugima.

Vaš dugogodišnji dobrovoljni rad priznat je u užoj, ali i široj društvenoj zajednici. Imate mnogobrojna vatrogasna i civilna priznanja i odlikovanja. Nabrojite nam one koje su, po Vama, najvažnije.

Dobio sam vatrogasne spomenice za 10, 20, 30, 40, 50 i 60 godina članstva u DVD-u. Zbog, kako je to navedeno, svojih zasluga, promoviran sam u zvanje višega počasnog vatrogasnog časnika. Dobitnik sam brojnih odlikovanja, kako na razini bivše nam države, tako i Republike Hrvatske. Najznačajnije odličje dobio sam 2004., a to su Povelja i Plaketa Mirka Kolarića za iskazanu požrtvovanost u zaštiti i spašavanju. Također, dobio sam vatrogasne medalje sa srebrnim i zlatnim obilježjem. Srebrnu medalju CTIF-a (Međunarodne zajednice vatrogasnih i spasilačkih službi) dobio sam 2006. godine, a uručio mi ju je predsjednik CTIF-a gospodin Walter Egger prilikom posjeta Rabu. Dobitnik sam i nagrade Grada Raba za životno djelo 2002. godine. Osim toga, nosilac sam povelja i plaketa prijateljskih DVD-a koje su mi uručene u svečanim prilikama. Obaviješten sam da sam predložen za dodjelu državnog odlikovanja Republike Hrvatske za svoj rad.

I danas, u svojoj 84. godini života, još uvijek ste predsjednik DVD-a Rab. Kako, vezano uz to, protječe vaš radni dan?

I sada se svaki dan nađem u prostorijama DVD-a, i to u vremenu od 10 do 12 sati, a ponedjeljkom, kada su vježbe, dođem i u vremenu od 16 do 18 sati. Do odlaska u mirovinu radio sam u DVD-u u slobodno vrijeme, a od 1984. sve svoje vrijeme usmjeravao sam, i još uvijek usmjeravam, na rad u DVD-u. Ova aktivnost ispunila je sve moje ambicije i pružila mi zadovoljstvo  koje daje društveno koristan rad. Uzimajući sve to u obzir, zadovoljan sam svojim životom. Imao sam svoju „crtu“ koje sam se držao, ne zamjerajući se ljudima s kojima sam radio i radim. Znam da smu me prozvali Trocki i ne ljutim se, a disciplinu koju tražim od drugih postižem svojim primjerom. Volim se družiti s ljudima u DVD-u i s prijateljima na kavi.

Nogometaši DVD-a Rab (1969.)

Razgovor s Josipom Vidasom vodili smo u prostorijama DVD-a u Rabu. Nije bilo teško uočiti veliku brigu koju članovi Društva ulažu u uređenje postojećeg prostora izgrađenog daleke 1963. godine. Glavna sala, a po potrebi i učionica, bogato je ukrašena fotografijama koje predstavljaju svojevrstan vremeplov Društva. Posebno je izložena bogata kolekcija odličja i priznanja koja je DVD primio u 67 godina svog postojanja. Soba u kojoj se ljeti dežura, i danju i noću, opremljena je najmodernijom tehnikom protupožarne kontrole otoka. Dvije su kamere, rečeno nam je, stalno uključene – jedna na krovu Hotela Imperial, a druga na brdu Kamenjak, kako bi se preventivno djelovalo i na najmanji uočeni trag dima jer, kako kažu vatrogasci, pa i naš sugovornik, najuspješnija je ona intervencija koja se može gasiti čašom vode. Soba za sastajanje Upravnog odbora, gdje su spremljeni najvažniji dokumenti Društva, iako je u skučenom prostoru, izgradnjom male galerije vješto je povećana. Vidjeli smo i malu urednu i dobro opremljenu kuhinju koja je od velike koristi za trenutke druženja i dočeka gostiju, prijatelja DVD-a i samih članova.

Vatrogasna su vozila u garaži Doma zbog malog prostora, parkirana doslovno na centimetre. Iako sva nisu nova, izgledaju novima zbog pomnog održavanja.Vidjeli smo i proctor za punjenje i provjeru protupožarnih aparata za potrebe svih hotela i javnih ustanova. Iako je sve uređeno, nije teško zamijetiti, a na to nas je upozorio i naš Joško Vidas, ovi su prostori za sve to, opremu, vozni park i brojnost ljudstva – postali tijesni. Možete samo zamisliti, napominje nam Joško, dolazak ljudi na oblačenje u prostoriji s ormarima i pretincima gdje je sve puno specijalne vatrogasne odjeće i opreme, a svaka je minuta dragocjena. DVD-u Rab potreban je novi prostor, bolje reći DOM, kako bi što efikasnije mogli obavljati svoje mnogobrojne zadaće. Vatrogasci opravdano čekaju da se krene u gradnju novog Doma, nadaju se i izdavanju monografije koja će obraditi uspješne godine rapskoga dobrovoljnog vatrogastva u kojoj bi se riječju i fotografijama odala svojevrsna zahvala generacijama rapskih vatrogasaca od onih koji više nisu među nama do ovih današnjih koji nastavljaju davati sebe za dobrobit ovog otoka.

Ljudima koji gotovo cijeli svoj ljudski vijek, poput našeg sugovornika Josipa – Joška Vidasa, rade za dobrobit svih nas, treba iskazati naše iskreno poštovanje i zahvalnost.

Razgovarala: Mira Belamarić
Iz arhive Rapskog lista br. 24 (prosinac 2013.)