Foto: Hrvoje Hodak
Jednog rujanskog jutra 1955. godine, pisao je prof. Ivo Barić, putovao sam brodom iz Zadra za Rijeku. U svitanje zore brod je kod sjevernog rta Luna skrenuo desno prema otoku Rabu. Ubrzo sam ugledao otok drugačiji od drugih. Zelen, pošumljen, s puno uvala, njegovo brdo Kamenjak i visoki Velebit u daljini. Dok je stari brod parao mirnu površinu mora ugledah i utvrđeni grad Rab s četiri poredana zvonika. Sagrađen na poluotoku pružao je nestvarnu sliku retuširane razglednice. Tada sam se sjetio Hektorovićeva stiha, “Zastadosmo, bašćinu gledajuć, oh, koli lipa li je!”
Sudbina je htjela da se deset godina kasnije sa svojom suprugom Marijom zauvjek vratio tom otoku – otoku Rabu. A ljubav je bila obostrana, jer on je zavolio Rab, ali i Rab je zavolio njega. No bio je rođeni Ižanin. Točnije, rodio se 4. studenoga 1940. godine u Velom Ižu. U svom rodnom mjestu završio je osnovno školovanje, da bi se potom uputio sjevernije prema Rijeci, gdje je izučio zanat, a potom završio i Pedagoški fakultet, odjel pedagogije.
Naučenim znanjem i s upornošću svoga karktera, prof. Ivo Barić, ostavio je potom baš ovdje na Rabu dubok i zapažen trag kroz cijeli životni vijek. Bio je učitelj u Osnovnim školama u Loparu i Rabu, ali vrlo brzo on ambiciozno pokreće svoju aktivnost najprije osnivanjem Radničkog sveučilišta, pa potom Gradske knjižnice. Bio je i direktor Srednje ugostiteljske škole, voditelj programa osnovnog obrzovanja i zaštite spomenika kulture u gradskoj upravi. Jedan je od suonivača Ogranka Matice Hrvatske na Rabu, Katedre čakavskog sabora i znane Udruge Rapskih samostreličara.
Uredio je više knjiga i bio je član uredničkih odbora kapitalnih izdanja rapskih monografija i zbornika. Autor je i nekoliko knjiga kao što je ona o Rapskim viteškim igrama 1364. godine. Zatim Kulturni kapital rapske baštine i knjiga Gorko sjećanje, u kojoj je sažeo kratke biografije svih poginulih boraca otoka Raba u Drugom svjetskom ratu. U godinama mirovine, kao kruna njegove aktivnosti na vidjelo dolazi i njegova opsežna knjiga, gotovo mali zbornik, po nazivom Rapska baština.
Uz sve to Barić je bio i veliki zagovornik antifašizma, pa je veći niz godina vodio i ovdašnju Udrugu antifašista. Imao je za to i osobnih razloga, jer u Drugom svjetskom ratu, točnije godine 1944. nacisti su spalili i njegovu rodnu kuću na Ižu, a on je s majkom i sestrom u organiziranom zbjegu morao bježati u Italiju. Kako je tada imao tek 3 i po godine, to je zlo ostavilo velik trag u njegovom životu.
Na današnjem oproštaju (9. travnja 2025.) na gradskom groblju u Rabu, postavljeno je posve slobodno pitanje kroz dilemu: Tko je bio Ivo Barić? Ižanin ili Rabljanin? Po njegovom kazivanju imao je dva zavičaja, njegov rodni Iž i i njegov životni Rab. Rabljani znaju s koliko je ljubavi priglio njihov, ali i njegov otok Rab, nikad ne zaboravljajući i svoj zavičajni Iž. Svojim radom i svojom svestranom aktivnošću on se uvelike odužio ovom našem i njegovom otoku. Oni koji su ga poznavali čuvaju to u svojim sjećanjima. Pamte to i njegovi učenici koji su danas redom odrasli ljudi i koji ovih dana biranim riječima govore o njemu.
Odlaze pomalo stari prijatelji i teško je opraštati se s njima. Pozdrav Ive, bio si dobar čovjek – ovo je samo jedna od brojnih internetskih poruka koje su ispisane ovih dana. Jedna koja svedoči istinu jer doista teški su oproštaji od starih prijatelja i dobrih ljudi. I zato od srca i u ime svih – veliko hvala pok. Ivi Bariću.
Napisao: Josip Fafanđel
