Foto: Hrvoje Hodak
Povjesničar umjetnosti, konzervator, intelektualac par excellence Miljenko Domijan svojom je čudesnom energijom, erudicijom i životnim iskustvom, utkanim u brojne restauratorske i konzervatorske projekte, dao nemjerljiv doprinos očuvanju i obnovi spomeničke i kulturne baštine, posebice sakralne arhitekture diljem Lijepe naše, a plodovi njegove profesionalne misije možda se najzornije očituju u zavičajnom ambjentu rodnog otoka i grada Raba, kojem je srcem i dušom pripadao.
Odavanju počasti ovom istinskom čuvaru i obnovitelju hrvatske i rapske kulturne baštine pridružili su se ovih dana i njegovi prijatelji znanstvenici s kojima se često susretao na svojem bogatom stručno-znanstvenom putu. Evo što su neki od njih izjavili za portal Rab Danas.
Dr. sc. Neven Budak, redovni profesor hrvatske povijesti srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu:
“Moj se prvi susret s Miljenkom Domijanom dogodio 1984., u vrijeme održavanja prvog znanstvenog simpozija o gradu i otoku Rabu. Kako sam još od 1972. bio vezan uz Rab, tako su se i moji istraživački interesi jednim dijelom usmjerili k povijesti i kulturnoj baštini otoka. Pritom sam u Miljenku Domijanu, najvrsnijem poznavatelju rapske baštine, imao ne samo sugovornika, nego i stručnjaka od kojeg sam puno naučio. No Miljenko mi je bio i više od toga. Naši su susreti uvijek bili srdačni, ispunjeni njegovim humorom, neki puta njegovom opravdanom ljutnjom (srećom, nikada usmjerenom prema meni) uzrokovanom nečijim nemarom prema onome što je za Miljenka bila sama bit grada Raba (a to nisu bili samo spomenici), ali uvijek i zanimljivim informacijama. Nikada više ispijanje kave u Biseru neće biti isto, jer ću uzalud iščekivati da se Miljenko došeće Srednjom ulicom. Ipak, njegov lik i njegov glas ostat će zauvijek tu, u blizini.”
Dr. sc. Saša Potočnjak, izvanredna profesorica na katedri za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci:
“Tužna vijest da je preminuo Miljenko Domijan zatekla me u trenutku kada s kolegicom Barbarom Španjol Pandelo putujem u Boston izlagati o Vivarinijevu poliptihu iz crkve sv. Andrije u gradu Rabu, koju je Miljenko posebno volio i oko koje smo vodili mnoge razgovore. Sada mu više neću moći prepričavati događanja na konferencijama, ni u čestim susretima na Pjaceti pričati o raznim rapskim arhivskim peripetijama o kojima je uvijek rado slušao i onda energično komentirao. Moj prvi ozbiljni posao s njim bio je 2005. godine u kaptolskom arhivu i katedrali. Između ostalog zanimalo ga je ako sam našla koji dokument gdje se spominju njegovi Fakineti. Rijetko tko zna da je rukopis o Garanjinu koji je prerastao u knjigu upravo Miljenko poticao da objavim. Htio je da s njim pripremim rukopisni dio postava u crkvi sv. Justine, no drugi su me poslovi okupirali pa sam mu taj dio nažalost ostala dužna. Nismo se uvijek slagali oko istraživačkih ideja, ali me uz sebe oslovljavao kao “mi kicari”, pa je otud često dolazio i njegov “oprost”. Najviše ga je smetalo kada bi ga na Rabu pitali “kad si došal” i “kad greš ća”, jer je taj grad osjećao i živio čitavim svojim bićem. Nedostajat će mi njegov žustar komentar na okolinu, odmahivanje rukom i radoznalost kojom je propitivao što bi čuo od sugovornika. Barba Miljenko nek Vam je laka zemlja.”
Doc. dr. Dušan Mlacović, medievist, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani (Slovenija):
“Rab je izgubio jednog od svojih najosebujnijih, najprodornijih te najupečatljivijih društveno angažiranih žitelja. Miljenko Domijan je svoj zavičaj zadužio odvažnom i beskompromisnom borbom za očuvanje najvrjednijih spomenika sakralne umjetnosti grada Raba. Za svoj Rab, za rapsku baštinu, za Rab, grad umjetnosti, borio se kako u uredima, gdje se odlučivalo, tako i na terenu i pisanom riječju. Miljenka sam imao prilike upoznati još za svojih studentskih dana, od tada dalje u njemu sam imao velikog učitelja i podupiratelja te još većeg prijatelja. Kada sam kao mlad povjesničar krenuo u istraživanje rapske srednjovjekovne povijesti u zadarskom državnom arhivu i u drugim zadarskim institucijama, Miljenko mi je na sve strane otvarao vrata te me nastojao uputiti u sva bitna saznanja o rapskoj baštini. On i njegova supruga Lukrecija uvijek bi se pobrinuli da mi u Zadru bude lijepo boraviti. Naše rasprave uz šetnje po gradu Rabu bile su uvijek iznimno poučne i inspirativne. Prilikom jedne od njih na njegov osebujan rječit način tjerao me je sa Raba, sa svog zavičaja, u “Deželu”. Nakon te šetnje poslušao je moj savjet o potrebnim intervencijama u rapskom lapidariju u crkvi sv. Kristofora, koji je bio projekt njegove mladosti te je bez ustezanja prionuo na posao. U Sloveniji, u “Deželi”, imao je puno prijatelja u konzervatorskim krugovima, pa smo se zato i mi često nalazili u Ljubljani i u drugim mjestima u Sloveniji. Moje sjećanje na dragog prijatelja bit će zauvijek obilježeno jednom kako njemu tako i meni neobičnom aktivnošću: jako me je radovalo njegovo iznimno veselje zbog izdavanja knjige o rapskoj limenoj glazbi na kojoj sam radio zajedno s članovima tog društva povodom njezine 100-godišnjice. Njegova razdragana konstatacija, izrečena na Pjaceti prilikom slavlja tog jubileja, da je limena glazba, kakva je opisana u knjizi, zapravo priča o rapskom kulturnom fenomenu kakav je bio Hajduk za Split, i da je na tome kao Rabljanin iznimno zahvalan, jedan je od meni najdražih ikada primljenih komplimenata. Dragi Miljenko, počivaj u miru!”.
Priredio: Hrvoje Hodak
