Foto: H. Hodak, D. Tršinar, L. Borić i arhiva obitelji Domijan
Putujući obalnim gradovima i razgledavajući njihove povijesne jezgre, sve više postajemo svjesni koliko je naš grad vrijedan i koliko je kulturno-povijesnih spomenika u njemu obnovljeno, posebno tijekom više od tri desetljeća rada našeg sugrađanina Miljenka Domijana. Njegovi radovi na očuvanju i obnovi baštine, kako na Rabu tako i diljem Hrvatske, pa i Europe, učinili su ga čestim gostom medija prigodom kulturnih zbivanja, autorom izložbenih postava i tumačem baštine predsjednicima država i drugim uglednicima.
U članku Divan je otok, u knjizi Biseri Jadrana Miljenko Domijan, o zavičaju, piše: „…za koji se rukama i nogama otimam da ga ne bih izgubio te sam ostvarivanje takve žudnje pretočio u osobnu vokaciju očuvanja njegove baštine“.
Razgovarala: Mira Belamarić Iz arhive RL-a br.20, prosinac 2012. FOTO: H. Hodak, D. Tršinar, L. Borić i arhiva obitelji Domijan
U njegovoj službenoj biografiji nalazimo podatke: „U gradu i na otoku Rabu, gdje je rođen 1946. godine, otac mu je godinama bio počasni rapski konzervator imenovan od strane Konzervatorskog zavoda u Rijeci, tako da već u djetinstvu sreće neke ‘čudne ljude’ koji se zanimaju za starine i nazivaju konzervatorima. Dovoljno je spomenuti akademika Branka Fučića, arhitekta Aleksandra Freudenreicha i prof. Anu Deanović (kod koje, igrom slučaja, sredinom 1970-ih polaže stručni konzervatorski ispit). Zavičajno okruženje i obiteljsko nasljeđe zacijelo su iznimno utjecali na njegovo odgojno i obrazovno oblikovanje kada se poslije osnovnog obrazovanja upisuje u Arhitektonski odjel građevinske tehničke škole u Rijeci, a odmah potom na studij likovne umjetnosti pri Pedagoškoj akademiji u istom gradu, gdje je diplomirao 1967. godine.
Odlazak u Zadar
Želja za boljim upoznavanjem likovne baštine, pa i za estetiziranje o tom, odvode ga 1968. godine u Zadar na studij povijesti umjetnosti i filozofije. Diplomirao je 1972. godine kada se za stalno, nakon trogodišnje suradnje, zapošljava u zadarskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture zahvaljujući zauzimanju dragocjenih profesora, životnih učitelja i uzora, akademika Ive Petriciolija i pokojne prof. Ksenije Radulić, ravnateljice Zavoda, koja ga 1973. godine šalje na kurs ranokršćanske i bizantske umjetnosti u Ravenni, a 1975. godine na specijalistički poslijediplomski studij zaštite graditeljskog naslijeđa (ICCROM) u Rimu. Nakon prerane smrti spomenute ravnateljice i privremenog vršitelja dužnosti ravnatelja, biva 1977. godine imenovan ravnateljem Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, što obavlja do 2004. godine.
Sredinom 90-ih imenovan je glavnim konzervatorom u tada Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture. Od 1999. do 2001. godine pomoćnik je ministra kulture, tj. voditelj Uprave za kulturnu baštinu u Ministarstvu. Sada je glavni konzervator za nepokretna kulturna dobra u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. Za svoj rad dobio je više priznanja i nagrada, među kojima su Orden Danice s likom Marka Marulića, talijanska državna nagrada na europskoj razini ‘Pasquale Rotondi’ za očuvanje kulturne baštine u ratnim neprilikama i u tri navrata nagradu za skrb o kulturnim dobrima u Hrvatskoj ‘Vicko Andrić’. U svibnju 2011. godine dobio je nagradu HAZU za najviša umjetnička dostignuća u RH na području likovnih umjetnosti (očuvanje kulturne baštine).“
Iza ovih službenih podataka krije se vaše doživljajima bogato i razigrano djetinjstvo te bolan rastanak od zavičaja. Grad Rab tada je bio pozornica ili, kako Vi kažete, „cjelodnevni boravak generacijama mladih“.
– Osobitosti ovoga tipičnog dalmatinskog urbanog određenja su više nego znakovite u svojoj morfološkoj emanaciji. Smještaj na poluotoku, bedemi, Donja, Srednja i Gornja ulica, poprečne stepenice, loža i Pjaceta, palače i gusto stambeno tkivo, a posebno sakralno graditeljstvo s četiri zvonika koji su postali pravi i vrlo upečatljiv simbol grada. Takvo prostorno određenje bilo je upravo naš cjelodnevni boravak, još ako tomu dodamo Varoš s Kokošicom, Komrčar i šetnicu pod gradom u Uvali sv. Eufemije, možemo doživjeti na najljepši način okruženje koje je nama ostvarivalo sve naše snove i pružalo najbolji okvir našim svakovrsnim i vrlo originalnim igrama. Tih pedesetih godina Rab nije bio tako sablasno prazan kao danas, već je vrvio ljudima i dječurlijom čiji je radosni vrisak odjekivao kalama i Pjacetom.
Zacijelo je, samo u ulici gdje sam rođen i u bliskoj okolini, bilo više od pedeset djece, a danas u toj ulici živi samo moja sestra. U to doba bili smo nesvjesni vrlo izraženog načina življenja u raznovrsnim događanjima: pionirske vatrogasne čete, gradska glazba, tjelovježbe na Blatu, veslanje u regatnim čamcima, Istri i Jadranu, miješano s popodnevnim vjeronaucima u katedrali gdje je druženje nakon te vrste edukacije bilo u svojoj prpošnoj razigranosti gotovo suprotno tom određenju. S prvim mladenaštvom počele su i naše sportske aktivnosti u bavljenju raznovrsnim sportovima te je već prema svojoj darovitosti svaki od nas, a poneki gotovo u svim, bivao afirmiran u odbojci (bio sam izvrstan odbojkaš tako da sam igrao odbojku u Odbojkaškom klubu Kvarner u Rijeci), nogometu, veslanju…
Nažalost, s četrnaest i petnaest godina događao se bolan rastanak koji smo, neki od nas, traumatično proživljavali. Bolni su bili i dolasci i povratci sa spoznajom da ćemo opet otići jer jedina veza s Rijekom i kopnom bio je samo brod. Dolazili smo samo određenim blagdanima (tri do četiri puta godišnje), a još je bolnija bila spoznaja da gotovo sa svakim povratkom nestaje ponešto od naših igara, nekih dragih ljudi, a pokatkad i nekih stvari te nam se stalno utkiva nostalgija kao predominantna emocija prema zavičaju. Nikada se ne mogu osloboditi moje vezanosti uz roman Izgubljeni zavičaj velikog pisca Slobodana Novaka, a koji je te osjećaje na suveren način i opisao. Takav način proživljavanja djetinjstva u nenadmašnoj ljepoti ambijenta bio je zalog za sazrijevanje moje duhovne potke, a koja je ostala i osnovom moje profesije i životnog poziva u očuvanju kulturne baštine.
Već je u vašoj biografiji naveden presudan utjecaj Vašeg oca na Vaše buduće određenje, a i sami ste stvorili obitelj. Recite nam nešto o njima.
– Očevi su iz Kirije došli preko Punta na otoku Krku krajem 19. stoljeća, dok su majčini Fakineti došli na Rab iz Bologne 1650. godine kao klesari, da bi u zadnjim generacijama bili mesari. Majka mog djeda po majci bila je de Marinelis, čija je palača bila gdje je sada limena glazba. Bili su vrsni graditelji i suradnici velikog arhitekta i konzervatora Ćirila Metoda Ivekovića po čijim su nacrtima izgradili župnu crkvu u Pakoštanima.
Moja je obitelj jedan zadarski original, spoj moje supruge Lukrecije Pavičić koja je slične provenijencije iz Starigrada na Hvaru (kultura amo, kultura tamo, kako je rekao jedan prijatelj). Lukrecija i ja roditelji smo dvaju sinova, Marka i Mihovila, i nona i nono četvero unuka: Marjete, Antonele, Tonke i Kate. Ponosan sam na sinove. Marko je vrhunski inženjer morskog ribarstva, specijalist u ribogojstvu. Miho je klesar, a počesto i suradnik u mojim konzervatorskim ostvarenjima. Lijepo je imati takve sinove i unuke. Na Rabu imam sestru Mirjanu, četiri godine stariju od mene, koja živi u Rabu i dragocjeni je čimbenik moje, još uvijek žive, veze s roditeljskim domom.
Upravo, dok razgovaramo (prosinac 2012.), primili ste vijest iz Zadra da je dovršen projekt obnove crkve sv. Katarine u Rabu koja će time biti vraćena u svoju funkciju. Istinski ste čuvar i obnovitelj rapske kulturne baštine, svoja znanja i stečena iskustva iz Rima 1985. godine prenijeli ste u svoju domovinu i naglašeno u svoj zavičaj.
– Tih godina, nakon sazrijevanja, shvatio sam da su grad Rab i spomenici na otoku, iako nisu bili ratnim razaranjima narušeni, bili narušeni zubom vremena i nemarom baštinika koji su doveli do stanja degradacije. Bilo je tada neophodno da moja struka učini nešto na Rabu, a ta je djelatnost i genetski usađena od strane oca počasnoga konzervatora. Prvi veći zahvat 1979. godina bila je obnova portala crkve sv. Kristofora iz 15. stoljeća s postavom zbirke lapidarija i s opisanom poviješću umjetničkoga grada.
Posebno vrijedna 1980. godine bila je obnova crkve sv. Križa koja je imala dva aspekta, najprije građevinske konsolidacije krovišta kako bi se mogla izvršiti restauracija vrijednoga štukaterskog ukrasa na stropu svetišta. Te su štukature bile vrlo oštećene i doslovno su padale sa stropa. Obnovljene su vrlo zanimljivim i zahtjevnim restauratorskim zahvatom upravo ingeniozno smišljenim za tu priliku. Crkva sv. Križa, koja je u Rabu dragocjena baštinska memorija zbog legende o proplakalom Kristu iz 16. stoljeća, tako je dostojanstveno vraćena i kvalitetno se koristi kao izvrstan koncertni prostor Rapskih glazbenih večeri, zahvaljujući blagonaklonoj dozvoli i suradnji rapske Nadžupe. Nekako u isto vrijeme, tada u mjesnoj zajednici grada Raba, donešena je odluka o opločavanju Pjacete i Gornje ulice te smo zajedno to i ostvarili izborom kamena i načinom uređenja. Zahvaljujem na toj brizi i maru dragom, pokojnom prijatelju i kumu Petru Sandaliću, predsjedniku Turističke zajednice i Udruge rapskih samostreličara.
Sljedeći veći zahvat u očuvanju, ali i prezentaciji, bilo je uređenje unutrašnjosti crkve sv. Justine za stalni postav Muzeja crkvene umjetnosti. U ljeto 1991. godine sabrane su umjetnine koje su se, valja to priznati, i prije nalazile u improviziranoj zbirci u Sv. Justini zahvaljujući brizi župnika. Za novi postav sakupio sam iz kojekakvih neprikladnih prostora vrlo značajne umjetnine iz nekoliko stoljeća, a mnoge je trebalo restaurirati. Taj posao organizirao sam u restauratorskoj radionici u Zadru, a čiji su restauratori za pojedine umjetnine dolazili i radili na njima i na samom Rabu. Raznovrsnost zbirke tipična je za takvu vrstu umjetnina, od arhivskih dokumenata, knjiga, ukrasnih rukopisa, crkvenih upotrebnih predmeta od plemenitih metala do kiparstva i slikarstva.
Zatim su 1991. godine počele ratne godine kada su razoreni mnogi kulturno-povijesni spomenici i zadatak svih nas bila je organizacija pokretnog inventara i zaštita graditeljskog inventara. Imenovan sam 1992. godine UNESCO-vim predsjednikom za obnovu Dubrovnika i, krajem ratnih godina, šibenske katedrale. Kroz rat smo, unatoč svemu, započeli radove na obnovi zvonika i crkve sv. Ivana Evanđelista. I jedno i drugo bilo je na rubu rušenja, a ostaci crkve su takvi i bili te je obnoviteljski zahvat bio vrlo zahtjevan. Prije svega u statičko-konstruktorskom pogledu, a koji je suvereno riješio moj suradnik dipl. ing. Davor Uglješić s kojim je tada počela naša dugogodišnja suradnja na Rabu. Najznačajniji dio te kompleksne spomeničke strukture svakako je obnova ophoda oko oltara (deambulatorija), jedinstvenog primjera romaničkoga graditeljstva u Hrvatskoj. Još je ranije u nekim radovima počela suradnja, a koja traje i danas, s građevinskim obrtom Ivana Gušćića, čija je obrtnička radnja stekla ovlaštenje za izvođenje radova na zaštiti spomenika kulture zahvaljujući vrsnoći svojih radnika iz svih generacija. Zvonik sv. Ivana koristi se kao vidikovac na čudesan stari grad i morsku pučinu, a s odgovarajuće prezentiranim ostacima crkve čini jedinstveni arheološki urbani park kod nas.
Započeli smo 1977. godine prve istražne radove nužne za određivanje načina obnove bivše rapske katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije. Rezultati istraživanja upravo su dragocjeni u revalorizaciji njezinih povijesnih i spomeničkih osobitosti. Otkrivene su najranije faze gradnje još iz 4. stoljeća s ostacima podnih mozaika. Otkrivena je ranokršćanska krstionica, pravilno je interpretirana faza 16. stoljeća i svi elementi kasnijih pregradnji i prigradnji. U tom, zaista velebnom, zaštitnom zahvatu, konsolidirana je njezina graditeljska struktura (crkva je bila doslovno pred rušenjem) suvremenim kompatibilnim i reverzibilnim zahvatima i materijalima.
Svi su ti zahvati imali svrhu ne samo boljeg čitanja svih povijesno-umjetničkih faza u njenu razvoju od 1700. godine, već i na najbolji način vraćanja izvorne namjene, a ta je svakodnevno i sveprisutno bogoslužje. U tom kontekstu obnovljen je i sav njezin pokretni inventar, oltari, skulpture, a vrhunac tog pristupa je obnova veličanstvenih orgulja Petra Nakića.
Katedrala je sadržajno obogaćena na vrlo impresivan način prezentiranom riznicom u kojoj dominira velebni relikvijar glave sv. Kristofora koji se upravo nalazi izložen u muzeju Francuske srednjovjekovne umjetnosti u sklopu Dana hrvatske kulture u Francuskoj. Sjeverno od katedrale pejsažno su prezentirani ostaci njezine krstionice. Ovaj kompleksan zahvat prepoznat je i u svijetu te je nagrađen prestižnom nagradom za očuvanje europske baštine „Europa nostra“ za 2007. godinu. Uz katedralu, u sklopu rapskih bedema, nalazi se i velebni romanički portal (nekadašnji ulaz u biskupsku palaču) do sada jedva prepoznatljiv, da bi sada zablistao nakon odgovarajuće obnove.
Samostan sv. Andrije samostalni je objekt redovnica benediktinki koji se kao samostanski sklop sastoji od samostanskih građevina s unutrašnjim dvorištem, crkve i zvonika. Prema predaji izgrađen je u 11. stoljeću. Ta je predaja definitivno potvrđena i pronađenim kapitelima na stupovima u crkvi čije je oblikovanje takvo da je se može datirati u prvu polovinu 11. stoljeća. Zvonik uz pročelje prigrađen je 1181. godine, kako kaže u kamen uklesan natpis te jedini je datirani od svih četiriju zvonika (i on je bio gotovo pred rušenjem).
Obnovljen je na način da je statički konsolidiran tehnologijom i materijalima prvi put upotrebljenim u RH. Posebno vrijedna je obnovljena presvođena kapela za čuvanje relikvija na njegovom prvom katu. Restaurirane su vrijedne slike na platnu i dasci zahvaljujući konzervatoricama iz konzervatorskog Zavoda ministarstva kulture u Rijeci. Posebno i s ponosom ističem svoju suradnju, koja je prešla u prijateljstvo, s benediktinskim redovnicama, časnim majkama Giuseppinom i Marinom, za koje uvijek ističem da su sačuvale baštinu i svojim djelovanjem postale i baština sama. Uz spomenutu suradnju s crkvenim institucijama, uz osobe i ljude, istovrsno određenje dajem i rapskim nadžupnicima: Niku, Franu, Ivu, Mladenu i Antonu.
Kako je stanje crkve sv. Justine 1991. godine bivalo sve gore, zazivalo je što skoriji zahvat obnove. Tome se prije nekoliko godina i pristupilo. U cijelosti je obnovljen zvonik, jedini barokni sagrađen 1672. godine. Uslijedila je zahtjevna obnova krovišta s ugradnjom nosivih greda kako bismo smo očuvali stare povijesne o koje su ovješene barokne ukrasne štukature. Injektiranjem su konsolidirani zidovi uz napomenu da je gotovo cijeli južni zid sačuvan kao dio ranokršćanske crkve sv. Tome koja se na tom mjestu nalazila još od petog stoljeća. Upravo ovih dana vidio sam u restauratorskoj radionici Konzervatorskog zavoda u Zadru restauriranu veliku sliku s glavnog oltara s prikazima likova zaslužnih za pobjedu kršćanske alijanse kod Lepanta 1571. godine, a u čiji je spomen i sagrađena crkva 1574. godine.
Uz već navedene graditeljske spomenike i zahvate u njihovoj obnovi, stalno sam brinuo o obnovi tzv. pokretnog inventara (slikama, skulpturama itd.), a nasumce navodim obnovu slike s glavnog oltara crkvice sv. Antuna Padovanskog iz 17. stoljeća, zbog već spomenute i u rapskom puku i u pjesmi opjevane legende o Sv. Križu, drvene i obojane skulpture raspetog Krista iz istoimene kapele u katedrali. Tek smo nakon restauratorskog zahvata mogli prepoznati naslikane suze na obrazima što sve, bez sumnje datira u drugu polovicu 16. stoljeća. Ne bi bilo zgorega da se svi mi Rabljani sjetimo, kako kaže natpis iz tog vremena, da je Krist proplakao zbog nakaradnog života Rabljana u to vrijeme.
U Loparu, iznad oltara crkve Male Gospe, dragocjen je drveni obojani reljef koji je nakon restauracije prepoznat kao prikaz sv. Ane i Bogorodice, što odgovara titularu crkve.
Ljetos, (2012. godine), biskup je posvetio obnovljenu crkvu sv. Nikole koju je, kao zahvalnost što se spasio od senjske bure, sredinom 15. stoljeća, sagradio neki pomorac. Konzervirani su sačuvani ostaci zidova te je originalnim kamenom iz ruševina dograđena i novim oblicima nadograđena nova i obnovljena znakovita funkcija koja će je sačuvati bolje za buduće generacije.
U Supetarskoj je Dragi jedna od najznačajnijih benediktinskih građevina u Hrvatskoj, potvrđena dvjema darovnicama Petra Krešimira IV., crkva i ostaci samostana sv. Petra. Krajem 60-ih godina obnovljena je neprimjerenim zahvatom, uporabom neprimjerenih materijala (cement, beton…) koji su u posljednjem zahvatu uklonjeni te su tako vraćeni izvorni oblici, posebno na vanjštini apsida.
Župna crkva sv. Stjepana u Barbatu sagrađena je, kao posljednji odjek, na ostacima benediktinskog samostana, a obnovljena je u nedavnom zaštitnom zahvatu.
U dnu Uvale sv. Eufemije nalazi se dragocjeno kulturno dobro – samostan sv. Eufemije ili sv. Bernardina kojemu se do sada nije pristupilo sustavno i dobro utemeljenom obnovom, već su u dobroj namjeri izvedeni neprimjereni građevinski radovi.
U posljednje vrijeme izvršeni su radovi na krovištima i na crkvici sv. Eufemije u kojoj se nalazi Galerija Testen. Zahvaljujući zauzetošću kolega i kolegica konzervatora iz Konzervatorskog zavoda u Rijeci, obnavljaju se vrijedne knjige (inkunabule) iz samostanske riznice, a u tijeku je restauracija dragocjenog poliptiha, mletačkih slikara braće Vivarini iz 1458. godine. Ovih se dana izvode radovi na uređenju prostora za odgovarajući smještaj samostanske knjižnice.
Nabrajanjem svih zaštitnih zahvata stječe se dojam da je na očuvanju kulturne baštine učinjeno mnogo, ali to su pojedinačni građevinski sklopovi. Ostaje građevinska cjelina više stotina kuća koje čine gradsku cjelinu jer stanjem očuvanosti grada ne možemo biti zadovoljni.
U vašoj knjizi Rab: grad umjetnosti pišete u jednom dijelu, pod naslovom Iskušenja novog doba, o turizmu koji je potkraj 19. stoljeća bio razlog rušenja i razaranja povijesne gradske jezgre.
– Tada se u postojeće palače useljavaju novi sadržaji, pansioni i hoteli, ruše se gradski bedemi, grade se vile i kuće. Ovakvo stanje odražava se i nemarnim odnosom prema naslijeđenim oblicima u gradu u cjelini, ali i kod pojedinačnih kuća (dogradnje, pregradnje…). Pozitivan je primjer pametno projektiran i njegovan gradski park Komrčar, životno djelo nadšumara Pravdoja Belije. Dogodilo se i ono pasivno, a to je iseljavanje žitelja i tradicionalnih djelatnosti iz grada u novi poslovni centar Palit. Premješteni su tržnica, ribarnica, pošta, obrtničke radionice, mesnice, pa čak i administrativni sadržaji. Stara je jezgra, nažalost, danas jeftino ljetno zabavište, a u ostatku godine nostalgična pusta slika nekada moćnoga grada punog oblikovnih simbola svih značajnih epoha.
Za pohvaliti je i Udrugu rapskih samostreličara, Rabsku fjeru i Limenu glazbu jer djeluju u gradu sadržajima koji se odlično uklapaju u ambijent grada i time mu vraćaju dušu na najprimjereniji način. Nedavno smo imali priliku vidjeti u Rabu vašu samostalnu izložbu Mare morlacco. Zadivile su nas fotografije svojom poetičnošću u kojima otkrivate ljepote mora i priobalja podno Velebita.
– Fotografijom se bavim u sklopu svojih radnih zadataka, ali dijelom i iz ljubavi. Ona mi jer radost jer puno putujem po Hrvatskoj i svijetu te njome bilježim ljepotu za sjećanje. Do sada sam imao četiri izložbe: Anima et corpus gdje sam pokušao prenijeti osjećaje ljepote arhitekture, Bukovačka priča gdje je prikazan život jednog kraja, Terra Toscana s motivom Firence i okolice te Mare morlacco gdje pokušavam prenijeti doživljaj svoje duše i ljepotu motiva koji fotografiram.
Miljenko Domijan danas (2012.) je vitalan šezdesetšestogodišnjak i, kao i uvijek, druželjubiv i duhovit te pun poštovanja prema svojim suradnicima i duhovnim učiteljima. Još je aktivan u svom zanimanju, ali ga putevi sve češće vode na Rab. Uživa u ronjenju na dah i podvodnom ribolovu jer, kako kaže, i danas može roniti kao kad je bio mladić i na istu dubinu, a ulov ribe tu nije toliko bitan. Ako što i ulovi, voli ribu sam pripremiti i počastiti svoje prijatelje jer voli društvo i u stanju je sam obaviti sve, od kupnje, pripreme hrane (odličan je kuhar) i posluživanja do animiranja njemu dragih ljudi i prijatelja. Za Rab je učinio puno, a nadamo se da će zatvoriti krug i vratiti se trajno Rabu na korist.
Razgovarala: Mira Belamarić FOTO: H. Hodak, D. Tršinar, L. Borić i arhiva obitelji Domijan
