Foto: RabDanas
Mletačko slikarstvo prve polovine 17. stoljeća obilježeno je slikarstvom Jacopa Negrettija (Venecija, oko 1548. – 1628.), poznatijeg kao Palma Mlađi. Riječ je o slikaru kojeg su istraživači do otprilike polovine 20. stoljeća smatrali odgovornim za pad kvalitete mletačkog slikarstva, no danas se pouzdano zna da nije tako. Nerijetko se velik broj djela prve polovine 17. stoljeća „trpao u isti koš“ i držao radovima Palme Mlađeg neovisno o njihovoj raznolikoj kvaliteti i stilskim osobinama, no istraživači su uspjeli razabrati koja su djela doista rad Palme Mlađeg, a koja njegovih suradnika i sljedbenika.
Napisala: Anita Pahljina, mag. hist. art. Arhiva Rapskog lista br. 17 (travanj 2012.)
Naime, mletačko je slikarstvo funkcioniralo po principu bottega ili radionica. Njih je vodio glavni slikar, osnivač i utemeljitelj bottege, koji je slikao, ugovarao poslove i određivao cijene. Slikari koji su radili u bottegi su u većoj ili manjoj mjeri upili stil voditelja. Dakle, u trenutku izvedbe postoji vjerojatnost da, iako djelo potpisuje glavni slikar (ipak, slike se nisu tako često potpisivale), ono je u većoj ili manjoj mjeri rad bottege, tj. suradnika u toj bottegi, i to kada je broj narudži prevelik ili pak kad je cijena djela određena nižom, iako postoje odstupanja. Za to je izvrstan primjer Tintoretto koji dominikancima u Bolu naplaćuje oltarnu palu visine 2 metra 270 dukata, iako je riječ o slabom djelu, radu bottege, dok dvije slike visine od oko 15 metara za crkvu Madonna dell’Orto u Veneciji naplaćuje svega 100 dukata.
U zadnjih više od pola stoljeća velik je broj suradnika i njihovih djela prepoznat unutar onog korpusa koji se nazivao „djelima oko Palme Mlađeg“. Ovaj je slikar, iako prethodno degradiran, zapravo nastavljač velike mletačke tradicije cinquecenta, tj. triju velikana: Tiziano Vecellio (Pieve di Cadore, 1488./1490. – Venecija, 1576.), Paolo Veronese (Verona, 1528. – Venecija, 1588.) i Jacopo Robusti Tintoretto (Venecija, 1518. – 1594.).
Palma Mlađi sam se opredijelio biti Tizianovim nasljednikom dovršivši njegov posljednji rad, Pietu, koji se danas nalazi u Gallerie dell’Accademia u Veneciji. Brojna je djela napravio i za hrvatske crkve i samostane (npr. Posljednja večera u Poreču, dvije pale s prikazom Sv. Franje u slavi sa svecima u Zadru, Sv. Jeronim i sv. Petar u Ninu, Obrezivanje Kristovo u Trogiru, Gospa od Karmela sa sv. Ivanom Evanđelistom i sv. Nikolom u Šibeniku i dr.). Njegova je bottega okupljala velik broj slikara, a dosta ih je bilo koji su, imajući i svoje vlastite bottege, slijedili slikarstvo Palme Mlađeg kao vodećega mletačkog slikara. Samo neki od njih su: Sante Peranda (Venecija, 1566. – 1638.), Filippo Zaniberti (Brescia, 1585. – Venecija, 1636.), Matteo Ingoli (Ravenna, 1585. – Venecija, 1631.), Alessandro Varotari – Padovanino (Padova, 1588. – Venecija, 1649.), Carlo Ridolfi (Lonigo, 1594. – Venecija, 1658.), Matteo Ponzoni (Venecija, 1583. – nakon 1663.), Pietro Damini (Castelfranco Veneto, 1592. – Padova, 1631.), Antonio Moreschi (Venecija, vijesti od 1594. – Labin, 1633.), Giovanni Laudis (Venecija, 1583. – 1631.) te, za ovaj tekst najzanimljiviji, Baldassare d’Anna (Venecija, oko 1572. – 1646.).
Dugo se držalo da je Baldassare d’Anna iz porodice bogatih flamanskih trgovaca, no pokazalo se da nema veza s tom obitelji. Učio je kod Leonarda Corone (Murano, 1561. – 1605.) čiji stil slijedi u ranijim djelima. U arhivskim se dokumentima spominju i njegova braća, Melchiorre i Gaspare, te sestra Cornelija. Brat Melchiorre bio je slikar te se jedino njegovo sačuvano i potpisano djelo nalazi u Museo Civici u Padovi. U bratovštini venecijanskih slikara se od 1580. do 1657. godine spominje i neki Batista d’Ana te se čini da je i on član ove obitelji.
Baldassare d’Anna radio je u Veneciji, ali uglavnom za udaljene konzervativne krajeve. Sačuvan broj njegovih djela u Hrvatskoj daleko nadmašuje broj poznatih radova u Veneciji, a napravio je i impozantan ciklus slika u Brnu. Unatoč velikom broju radova, datirana su svega dva: pala u Izoli iz 1606. godine i u Martinšćici na Cresu iz 1636. godine. Stoga njegov slikarski razvoj nije u potpunosti jasan te je, za sad, moguće odrediti njegovo djelo kao ono iz ranije ili kasnije faze. Stilska razlika među njegovim slikama vidljiva je u te dvije faze: u ranijim je djelima pod utjecajem Corone i njegova izrazitog kolorita, a kasnija djela postaju sve više shematizirana i kvalitativno slabija s drugačijom, svjetlijom, tj. veroneseovskom paletom boja i suženim, pojednostavljenim koloritom.
Međutim, velik problem pri sudu o d’Anninu slikarstvu predstavlja, osim datacije, i bottega, tj. pojavljuje se isti onaj problem koji su istraživači imali s radovima Palme Mlađeg – odrediti koje je djelo rad suradnika, a koje sâmog d’Anne. Naime, djela koja se drže d’Anninima su stilski, tipološki i kvalitativno raznolika. Trebalo bi se, dakle, uhvatiti u koštac s „hiperprodukcijom“ ovog majstora i njegove bottege, kao što je prethodno bio slučaj i s Palmom Mlađim.
Na Rabu je Baldassare d’Anna ostavio četiri slike: Gospa od Karmela sa sudionicima bitke kod Lepanta u crkvi Sv. Justine, Sv. Franjo Asiški pred Bogorodicom s Djetetom i Poklonstvo pastira, obje u samostanu Sv. Antuna Opata, te, kako se čini, Posljednju večeru u refektoriju samostana Sv. Bernardina u Kamporu.
Oltarnu palu s glavnog oltara crkve Sv. Justine, Gospa od Karmela sa sudionicima bitke kod Lepanta, Baldassaru d’Anni je na temelju „neivnentivne kompozicije, boje i likova“ pripisao Grgo Gamulin 1977. godine. Prikazuje u gornjem dijelu Bogorodicu s krunom uokruženu anđelima kako stoji na polumjesecu, a plašt pridržavaju dva anđela. U desnoj ruci drži platno koje pruža svecu (sv. Šimunu Stocku ili sv. Dominiku, istraživači se još uvijek dvoume), a u lijevoj škapular. U središnjoj zoni prikazani su sudionici bitke kod Lepanta: lijevo muški likovi (papa Pio V., Juan Austrijski, kapetan Sebastiano Venier, sv. Karlo Boromejski), a desno ženski (Caterina Cornaro, Margarita Austrijska i jedan ženski lik). U donjoj su zoni duše u čistilištu sa škapularom, a arhanđeo Mihovil prikazan je u strelovitom letu prema njima.
Riječ je o tipičnoj ikonografiji Gospe od Karmela koja se javlja u crkvama i na oltarima u vezi s bitkom kod Lepanta koja se odigrala na dan sv. Justine, 7. listopada 1571. godine (crkva Sv. Justine gradi se sedam godina kasnije, 1578., na mjestu starije crkve Sv. Tome!). Prototip ovakvih slika razvio je slikar Pace Pace na oltarnoj pali za venecijansku crkvu Santa Maria dei Carmini, nastaloj između 1597. i 1604. godine. Shema se ubrzo raširila zbog dostupnih i često korištenih grafičkih predložaka. Slike s ovom temom nalaze se diljem naše obale, npr. u Roču, u Pagu, u Belom na Cresu, u Jelsi na Hvaru, u Orebićima. Što se tiče rapske, čini se prema nadgrobnoj ploči Zuana Battiste Benedettija pred oltarom s godinom 1644., da je slika nastala neposredno prije te godine, a što je u skladu sa stilskim karakteristikama slike koje bi je smjestile u kasniju fazu d’Annina slikarstva.
U samostanu Sv. Antuna Opata nalaze se dvije slike koje se pripisuju Baldassaru d’Anni. Sliku Sv. Franjo Asiški pred Bogorodicom s Djetetom (ulje na platnu, 100 x 78 cm) Radoslav Tomić je pripisao d’Anni 2005. godine. Kaže da je slika postavljena u okvir s visokorenesansnim rješenjima, no čini se da je okvir novijeg datuma.
Naime, stilske karakteristike okvira, a i činjenica da je slika manja od okvira, mogle bi ga uvrstiti u korpus drvene skulpture 18. stoljeća kada nastaju i brojni drveni oltari na Rabu. Isto tako, Tomić kaže da je na okviru grb naručitelja, no s obzirom na ova saznanja čini se da to ipak nije grb naručitelja ove slike. Tim više što ne predstavlja neki od poznatijih grbova rapskih obitelji. Svjež kolorit, neshematizirane tipologije i spontanost ukazuju da je riječ o ranijem radu, bližem izolskoj pali.
Poklonstvo pastira (ulje na platnu, 146 x 151 cm) uz d’Annu je vezao Damir Tulić na znanstvenom skupu Renesansa na Rabu, održanom u siječnju 2011. godine. Slikarski zamor i neinventivnost su vidljivi, iako je kompozicija jednostavna. Stoga bi se slika mogli uvrstiti u kasniju fazu d’Annine aktivnosti kada velik dio poslova preuzima bottega.
Posljednja večera (ulje na platnu, 116 x 380 cm) u refektoriju samostana Sv. Bernardina u Kamporu, a o čijem nas stanju izvještava fra Odorik Badurina u Kronici gdje piše: Ove ju je god. [1846., op. a.] „restaurirao“ (bolje – nagrdio!) nekakav „slikar“ Lorenzo Zancheta. (…) Gledaj one oči apostola! Kao da su ogromni ugljeni! Kao da će pasti iz glave! (KSK, III, 607) Slika je teško preslikana te o stilskim karakteristikama nije moguće niti pomišljati. Međutim, podatak da je ona kupljena 1644. godine za 120 lira (KSK, III, 105) donekle pomaže pri otkrivanju mogućeg autorstva. (Nažalost, nismo u mogućnosti provjeriti izvorni dokument na temelju kojeg fra Odorik Badurina piše navedeno. Moglo bi se, možda, u njemu naći i ime sâmog slikara). Stoga je Damir Tulić oprezno zaključio kako bi i ova slika mogla biti d’Annin rad. Nažalost, nije nam poznato stanje slike ispod teškog oslika. Moguće je da je ona jako propala pa je to bio razlog Zanchetine velike intervencije.
Novija otkrića d’Anninih slika na Rabu, u samostanu Sv. Antuna Opata i, vjerojatno njegove, u samostanu Sv. Bernardina u Kamporu, otvaraju mogućnost da nismo upoznati s cjelokupnim korpusom slikarstva na Rabu. Možda se negdje krije još jedan d’Anna. Ili čak slikar većeg značaja. Stoga je potrebno biti i ostati otvoren za nova istraživanja.
Izvorna arhivska građa od neprocjenjive je važnosti za istraživanja ovog tipa. Iako nam je posredna građa, kao što je kamporska Kronika, korisna, ipak je riječ o selektivnim podacima te je stoga ključno i nužno vratiti se na izvore koji kriju daleko više nego što možemo zamisliti (ili negdje drugdje pronaći).
Napisala: Anita Pahljina, mag. hist. art. Arhiva Rapskog lista br. 17 (travanj 2012.)
