Foto: RabDanas
Pišući o sudjelovanju naše crnike u izboru za nacionalno, a kasnije i Europsko stablo godine, imali smo dosta upita i interesa čitatelja o povijesti tog simbola na Trgu slobode. Stoga smo pitali predsjednika Društva prijatelja Raba, gospodina Davida Kabalina, da nam opiše tko je, kada i zašto posadio stogodišnjakinju s Pjacete, a ujedno nam je otkrio i neke neobične zanimljivosti.
O samoj sadnji crnike postoji nekoliko svjedočanstava iz druge i treće ruke budući više nema živućih svjedoka sadnje. U glavnim crtama sve su te priče podudarne, no ipak se razlikuju u detaljima, a zahvaljujući g. Kabalinu donosimo mi vam glavne detalje te priče.
Slijedom Rapalskog ugovora talijanska je vojska 23. travnja 1921. godine na rivi blizu Kneževog dvora izvršila primopredaju otoka jedinicama vojske kraljevine SHS. Rabljani su priredili veliko slavlje, te odlučili taj događaj obilježiti sadnjom stabla slobode na Pjaceti. Od tada je Pjaceta službeno dobila naziv Trg Slobode, a Pjaca pred Kneževim dvorom Trg 23. Aprila 1921.
Inače, sadnja stabala slobode tradicija je koja korijene vuče još iz srednjovjekovnih komuna, a ponovno je aktualizirana u vrijeme Francuske revolucije.
Većina priča o sadnji naše crnike podudara se oko dvije osobe iz grada koje su posadile crniku: Antun Bačić – Toni i Frane Generini – Keko. Obojica su bili među osnivačima i prvim glazbenicima Gradske limene glazbe 1913. godine, a danas, nažalost, zaboravljeni unatoč značajnim zaslugama na području društvenog, glazbenog i sportskog života Raba. Frane Generini bio je djelatnih rapske šumarije i kao takav najkvalificiraniji za dobavu sadnice i sadnju stabla.
Toni Bačić, krojač iz Srednje ulice, bio je i ključna osoba rapskog Sokola, sportskog društva osnovanog još 1910. godine, a čije je članstvo zahvaljujući njegovom zalaganju činilo jezgru iz koje se odmah nakon okupacije 1941. godine razvio jak antifašistički pokret. Tijekom drugog svjetskog rata bio je interniran u logoru Ferramonte, no njegov entuzijazam ne posustaje te nakon rata nastavlja svoju životnu misiju kao pokretač sportskih društava, pedagog i učitelj tjelesnog odgoja. U starosti je svake godine 23. travnja dolazio na Pjacetu, ponosno stajao pored crnike i pripovijedao gradskoj djeci priču o njenoj sadnji.
Valja zabilježiti i ostale koji su na neki način sudjelovali u sadnji crnike. Ostalo je tako sjećanje i na nalogodavce sadnje: gradonačelnike Krstu Spalatina i Josipa Bakotu, zatim na Maria Fafangela (oca istoimenog olimpijskog jedriličara), šumara Pahljinu te Ivana Godinića i njegova dva brata.
No prije više od sto godina se, osim sadnje crnike, desila i značajnija obnova Pjacete kojom je ona dobila svoj današnji izgled. Izvedeno je za to doba moderno, betonsko popločanje, izgrađena je kružna klupica oko samog stabla i novo stubište do tadašnje plaže, uređen parapetni zid prema moru, izvedene klupice uzduž objekata sa sve tri strane trga te česma za vodu i zidić u proširenju trga uz Radićevu ulicu.
Raspon zahvata svjedoči da je općinska uprava, ako inicijativa oko sadnje i jest došla sa strane građana, istu kvalitetno nadogradila osmislivši i izvevši smislenu te cjelovitu urbanističku intervenciju oko novoposađenog stabalca. Kako sve sačuvane fotografije središnjeg dijela trga potiču iz razdoblja nakon uređenja, bilo bi jako dragocjenu pronaći neku iz prethodnog razdoblja.
Za kraj i jedna zanimljivost. Sačuvana su i vjerodostojna svjedočanstva o tome da se prva crnika, zasađena u žurbi slavlja 23. travnja, istog ljeta osušila te da su potom zasađene čak tri sadnice kao simboli triju naroda – Srba, Hrvata i Slovenaca iz imena tadašnje kraljevine. Nije poznato koja od tih triju sadnica je izrasla u veliku crniku koju poznajemo.
Društvo prijatelja Raba poziva sve čitatelje da nastave s nama dijeliti svoja sjećanja i skenirane fotografije s podacima o godini i ljudima koje prikazuju, preko e-maila prijatelji.raba@gmail.com ili Facebook grupe Društvo prijatelja Raba 1895.
Izvor: David Kabalin | Društvo prijatelja Raba 1895.
