Foto: Patrik Krstinić
Zima na otoku. Leptiri u kukuljicama, zmije hladne u jazbinama, a jedino mačke pokušavaju uloviti tercu s refulima bure. Tu i tamo zahripi pokoji pijetao, onako promuklo, gripozno. No ove veljače (2015.) seoskim se dvorištima počelo širiti neuobičajeno glasno kukurikanje. Nitko ne zna gdje je započelo. Neki pričaju da je krenulo s nekim osobito glasnim draškim pijetlom, a neki tvrde da je epicentar ovog fenomena zapravo u tradicionalno vokalno snažnom Kamporu.
Piše: Patrik Krstinić Iz arhive Rapskog lista br. 29, str. 46-48 (travanj 2015.) Autor fotografija: Patrik Krstinić
Bez obzira na podrijetlo, utvrđeno je da su prazne ulice drevnoga Grada Raba rezonirale zvuk odašiljući ga na velike udaljenosti, pa su pojavu neobjašnjivog kukurikanja preuzeli i pijetlovi iz drugih krajeva domovine. Također je utvrđeno da se radi o amplificiranom upozoravajućem glasanju, usmjerenom prema točno određenoj vrsti, ptici bjelonoktoj vjetruši (Falco naumanni).
Postoji nekoliko teorija koje nude rješenje za ovakav obrazac ponašanja, ali možda je najbliže istini ona koja pretpostavlja da su pijetlovi izgubili primat među kokošima pa na ovaj način pokušavaju utvrditi svoj status u matičnom jatu. Ostat će enigma zašto su za ciljanu opasnost odabrali pticu na čijem meniju nikada nisu bile koke, pa ni one imaginarne, koje nesu zlatna jaja. U nadi da navedeni kuriozitet neće prerasti u epidemiju, a s pretpostavkom da čitatelji Rapskog lista već sve znaju o kokošima i pijetlovima, ispričat ću vam priču o bjelonoktoj vjetruši, najmanjoj grabljivici na našem otoku.
Supine, piljusi i piljušići
Ljudi su oduvijek primarno prepoznavali, a onda i davali imena onim životinjskim vrstama s kojima su bili u najintenzivnijoj interakciji. Rabljani po tome nisu iznimka pa kada pričaju o pticama grabljivicama, razlikuju tri vrste: supine, piljuhe i piljušiće. Supine i piljusi su arhineprijatelji naših baka i djedova. Prvi su potpuno neopravdano zaslužili epitet koljača janjaca, što je dovelo do njihovog istrebljenja na otoku. Drugi su pak na loš glas stigli svojim povremenim izletima u kokošinjce. Valja reći da ovdje nije riječ o samo dvije vrste ptica.
S obzirom da je za prepoznavanje ptice u letu potrebno istrenirano oko, supine bi zapravo mogle biti sve velike grabljivice koje se pojavljuju na Rabu kao što su bjeloglavi sup, orao zmijar, suri orao, pa čak i škanjac. Što se tiče piljuha, također je izvjesno da se ne radi o jednoj vrsti. Naime, kokoši se mogu naći na meniju dviju rapskih grabljivica: jastreba i kopca. Treća domaća grabljivica, piljušić, oduvijek je izbjegavala interakciju s ljudima. Svoje narodno ime vjerojatno je zaslužila zbog učestale pojave i sličnosti sa znatno većim piljuhom. Slično kao i u slučaju piljuha, zapravo se radi o dvije različite, teško razlučive vrste, običnoj vjetruši i bjelonoktoj vjetruši.
Rab – novo utočište
Bjelonokta vjetruša gnijezdi u sjevernoj Africi, južnoj i istočnoj Europi te u središnjoj Aziji do Irana i sjeverne Kine, a zimuje u podsaharskoj Africi. U drugoj polovini 20. st. brojnost joj gotovo posvuda drastično pada uglavnom zbog gubitka područja za gniježđenje i hranjenje. Trend nestajanja ne zaobilazi ni Hrvatsku. Ptice napuštaju dotadašnja gnjezdilišta na otoku Pagu i u srednjoj Dalmaciji, a sve se rjeđe viđaju i jata u preletu.
Gnijezdeće kolonije u dolini Mirne, okolici Pule i ušću Raše najdulje odlijevaju egzodusu, ali naposljetku vjetruše odlaze i iz tih područja. Od 60-ih godina prošlog stoljeća bjelonokta se vjetruša na našim prostorima smatra izumrlom.
U ljeto 2008. godine ornitolozi iz Udruge BIOM u blizini Velikog Alana na Velebitu uočavaju manje jato (4-8 ptica) koje je potom viđeno na istom području slijedeće dvije godine. Ovi susreti potaknuli su sumnju da su se bjelonokte vjetruše vratile te je započela potraga za gnijezdećom kolonijom u podnožju Velebita. Zbog prostranih kamenjarskih pašnjaka na kojima se vjetruše hrane prvi izbor bili su Krk i Pag, međutim potrage na ovim otocima nisu bile uspješne. Potraga na Rabu završila je puno prije od očekivanog. Ptice su uočene već prilikom iskrcavanja s trajekta, na uzvisini sjeverno od Mišnjaka. Nedugo potom, u srpnju 2010. godine, na otoku Dolinu je otkrivena kolonija od dvadesetak gnijezdećih parova. Ne može se točno utvrditi kada su se bjelonokte vjetruše vratile, ali u razgovoru s domicilnim stanovništvom utvrđeno je da su viđani redoviti preleti preko barbatskog kanala od 2003. godine.
Nameće se logično pitanje: zašto su bjelonokte vjetruše odabrale baš ovaj lokalitet za osnivanje nove kolonije nakon više od 30 godina izbivanja? Zato što im pruža dva ključna uvjeta za život: mjesto za neometano gniježđenje i dovoljno velik prostor za hranjenje. Bjelonokte vjetruše formiraju parove koji traju jednu sezonu tijekom koje ženka polaže 3-6 jaja. Mladi ptići legu se nakon 26-28 dana, za let su sposobni nakon 36 dana, a dodatnih tjedan dana potrebno je da se potpuno osamostale. Nenaseljeni Dolin u tom im razdoblju omogućuje prijeko potreban mir.
Prema rezultatima istraživanja u 2014. godini na Dolinu gnijezdi 30-35 parova. Vjetruše su prepoznatljive po svojem načinu lova. Na visini od oko 15 m iznad tla trepere u mjestu, a potom se obrušavaju na plijen. Tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci vjetruše se mogu vidjeti kako praznih nogu i kljunova prelijeću barbatski kanal iz smjera Dolina da bi se iz suprotnog smjera vraćale natrag u gnijezda s hranom. Zaravan jugoistočnog dijela otoka Raba jedino je područje na kojem se kolonija hrani u razdoblju gniježđenja. Na ovim otvorenim kamenjarskim pašnjacima nikada nisu korišteni pesticidi pa vjetruše na njima nalaze obilje plijena, uglavnom kukaca i malih kralježnjaka.
Aerodrom Mišnjak – prvorazredno rapsko sočivo
Žalosna je istina da većina Rabljana vjerojatno nikada ne bi doznala za bjelonoktu vjetrušu da nema aerodroma Mišnjak, kapitalnog projekta koji je pretvoren u prvorazredno rapsko sočivo bogato različitim sastojcima. Ima u njemu i prava, i politike, i ekologije, i još puno tajnih sastojaka samo Bogu poznatih. Kao svako pravo sočivo i ovo aerodromsko kuha se dugo, tko zna od kada, ali čini se da je nedavno zgotovljeno. Naime, Ministarstva zaštite okoliša i prirode 22. siječnja 2015. godine donosi Rješenje u kojem se odbija zahtjev Grada Raba za izgradnju aerodroma Mišnjak zbog značajnog negativnog utjecaja na ciljeve očuvanja i cjelovitosti područja ekološke mreže.
Svaki dobar poznavaoc domaće kuhinje zna da sočivo jednostavno mora odležati da se sastojci harmoniziraju. Pa ipak, tek što je skinuto sa špahera aerodromsko sočivo servirano nam je u medijskim pijatima unatoč svojevrsnom receptu Ministarstva zaštite okoliša i prirode koji ostavlja mogućnost pokretanja postupka utvrđivanja prevladavajućeg javnog interesa i odobrenje zahvata uz kompenzacijske uvjete. Rabljani se moraju upoznati sa svim činjenicama i svom dokumentacijom vezanom uz aerodrom kako bi mogli razumno odvagnuti sve prednosti i nedostatke ovog projekta čije će ekonomske i ekološke posljedice biti dalekosežne. Tek tada potrebno je utvrditi prevladavajući javni interes. Dakle, aerodromsko sočivo treba odležati da ljudi nakon njegove konzumacije ne bi proživljavali dugotrajne probavne tegobe.
Što nam donosi gubitak „tamo nekih ptičica“
Bez obzira na ishod konačne odluke ona će sigurno utjecati na sudbinu rapskih bjelonoktih vjetruša. Stručnjaci su utvrdili da će aerodrom imati izrazito negativan utjecaj jer se predviđa uništavanje i fragmentiranje velikog dijela staništa za hranjenje zbog planirane asfaltirane piste od 1,7 km te popratnih objekata aerodroma. Osim toga, zbog sigurnosti zračnog prometa uže se područje aerodroma od cca. 15,34 ha treba redovito „čistiti“ od ptica kako bi se spriječile kolizije s avionima. Vrlo je važno napomenuti da bi aerodrom, osim utjecaja na bjelonoktu vjetrušu, imao jak negativan utjecaj na još 9 vrsta i umjeren negativan utjecaj na 6 vrsta.
Postoje materijalni i duhovni razlozi zbog kojih bi bilo loše izgubiti bjelonokte vjetruše. Objektivno, otok Rab ima ograničene prirodne resurse o kojima u potpunosti ovisi opstanak dvije osnovne gospodarske djelatnosti na otoku: poljoprivrede i turizma. Kakve to ima veze s „tamo nekim ptičicama“? Velike. Vitalnost populacije vršnih predatora u hranidbenim lancima, kao što su bjelonokte vjetruše, pokazatelj je stanja okoliša. Na kamenjarskim pašnjacima Mišnjaka vjetruše nalaze obilje plijena što ukazuje na iznimnu očuvanost staništa. Ekstenzivno stočarstvo, naročito ovčarstvo i pčelarstvo, na ovakvom staništu daje najkvalitetniji proizvod, a ujedno bi takav način gospodarenja prostorom bio idealan za njegovo održavanje u najpovoljnijem stanju.
Ne treba posebno isticati da bez autohtonog poljoprivrednog proizvoda nema kvalitetnog turizma. Ono što valja napomenuti je da postoje mnogi neiskorišteni oblici turizma na Rabu, koji se zasnivaju na očuvanim prirodnim resursima. Uredbom o ekološkoj mreži Natura 2000 otok Rab je ucrtan na kartu europske ekološke mreže zbog prirodnih vrijednosti koje obuhvaćaju više različitih tipova prirodnih staništa i vrsta, među ostalim i kao Područje očuvanja značajno za ptice. Drugim riječima, naš otok je prepoznat kao iznimno vrijedno područje prirode na razini EU i kao takav posjeduje golem potencijal za različite turističke grane kao što su geoturizam, agroturizam, zdravstveni turizam, turizam promatranja ptica i mnoge druge. Očuvanost izvornog okoliša preduvjet je njihovog razvoja.
Na kraju ostaje duhovni razlog protivljenja nestanku piljušića. Dobar dio problema današnjeg čovjeka proizlazi iz njegove sve veće izolacije iz okruženja drugih živih bića. Zlatne ribice, mačke i kaktusi u teglama to ne mogu kompenzirati. Ova distanca nije uvijek u korelaciji sa stupnjem urbaniziranosti u kojem pojedinci žive. Naprotiv, ona može biti jednako razvijena kod vozača podzemne željeznice u Tokiju i ugostitelja na Rabu. Za njezino prevladavanje nekima je potrebno duže, a nekima je dovoljan jedan stvarni trenutak. Prizor zalaska sunca s dvadesetak ptica koje trepere na horizontu naizmjenično se obrušavajući među mocire je takav trenutak. Upravo zato, nestankom bjelonokte vjetruše dodatno se udaljavamo od onog izvornog, što nas čini ljudima.
Piše: Patrik Krstinić - Iz arhive Rapskog lista br. 29 (travanj 2015.)
