Foto: Hrvoje Hodak
Bio sam klinac. Možda nekih 4 godine star. Svijet se doimao velikim, more dubokim, a sve oko mene je bilo mudro i prožeto životnim iskustvom. Djed nas je probudio rano, gotovo da smo Sunce nosili pod majicama da ne bi prerano svanulo. Bilo je važno probuditi se prije ribe, pred zoru dok more miruje na rapskim skutima.
Znam da smo žurili prema Bepovoj rivi dok nas je studeno lipanjsko jutro golicalo po rukama. Uzbuđeni jer ćemo barkom u kanal loviti ribu s djedom. Kanal je tada bio prepun arbuna, ranjeva, žotri, knezova, a ja sam već guštao kako mi se najlon trza na kažiprstu i vučem najvećeg arbuna ikad.
Tad, toga jutra sedamdeset i neke ugledah na rivi možda godinu-dvije starijeg dječaka kako strpljivo drži tunju u ruci i netremice gleda u rub rive. Djed se približio ribičkom radoznalošću i tek očima upitao maloga što lovi. Ovaj je samo prošaptao – pločara.
Samo su najstrpljiviji ribiči s puno iskustva mogli uhvatiti tog posebnog i velikog glavoča. Odjednom se dječak trznuo unazad i snažno povukao rukom. Počeo je izvlačiti flaks i na kraju se čulo snažno brčkanje u vodi. Nikad prije i nikad kasnije nisam vidio većeg pločara od tog kojeg je uhvatio taj smireni i šutljivi dječak. Djed mu je čestitao, tad smo mu prišli i moj brat blizanac i ja. Koliko je on bio zanimljiv nama kao dječak ribar, toliko smo i mi bili zanimljivi njemu kao dva mala blijeda kontinentalca koji misle da će preko noći izučiti zanat koji znanje urezuje kao duboke friže u prste ruku, bore lica i teške kosti. “Sebo!” – predstavio se. Prvi odlazak na ribe i prvo poznanstvo s talentiranim ribarom dječakom.
Ljeta su prolazila, rasli smo i mi i Sebo, raslo je društvo, rastao je i njegov brat Simo, družili se na stepenicama njihovog dvora, mi smo bili sve veći, otok sve manji. Jedno poslijepodne, bio sam desetogodišnjak, mislio sam da znam sve o ribolovu, no onda sam ugledao domaće dečke kako natežu željezni luk i strijelu napravljenu od žica suncobrana. Nisam znao čemu to služi, no dečki su vježbali i vježbali. Bio je to primitivni oblik podvodnog ribolova. Par puta sam pokušao nešto uloviti s lukom i strijelom, ulovio bih tek travu.
Ljeta su bivala sve sadržajnija. Često sam znao plivati sa Sebom, roniti i učiti od njega. Sjećam se kako je roneći lovio ugore, provjeravao svaku bužu u rivama.
Bilo je to vrijeme kad je bilo riba i nitko nije razmišljao o ribi, već o njoj na trpezi. I opet raslo se, odrastalo, Sebo je prošao rat, ja sam pošao svojim životnim putom, svatko na svoju stranu, no Sebo je znao svoj put otkad je prvi put udahnuo onaj posoljeni zrak koji donose vjetrovi s mora. Postao je najboljim ribarom, no postao je čovjek koji razmišlja o ribi, poštuje ju, voli, cijeni, čuva i živi za more. Bavi se ronjenjem i sa svojim kolegama roniocima brine o čistoći rapskog podmorja.
A onoga jutra, kad smo upoznali Seba, prije 47 godina, djed je na pijesku u plićaku kraj Bepove rive ugledao četiri sipe. Latil ih je sve četiri ostima. Ima li još sipa, lignji, riba u preoranom kanalu? Kako bilo da bilo, Sebo i sada kada god može odlazi barkom na ribe i vraća se s ribom. Kad istinski voliš more, kad ga ljubiš cijelim svojim životom, onda ti i more uzvrati ljubav, daruje te svojim blagom, svojim životom.
Hvala ti, Sebo, pokazao si mi što je prava ljubav i kako se voli more, i friži koje tvoje tijelo pomalo skuplja slatka su bol nepresušne ljubavi.
Autor: Krešimir Butković
