Foto: Arhiva Rapskog lista i Ankica Ribarević
Teško je kada nas smrt zatekne iznenada, kada od ispijene kave ili čaja u kafiću, do onog posljednjeg kobnog časa, ne prođe više od nekoliko sudbonosnih sati. U narodu bi se reklo: Danas jesmo, sutra nismo.
Takvu sudbinu doživio je i Ivan Plješa. Mi smo ga po našem raširenom otočnom naglasku zapravo zvali, ne Ivan, nego Ive Plješa. I upravo to ime i s tim naglaskom, ostaje zasigurno upisano u memoriju ovog našeg i njegovog otoka.
Kada sam imao čast biti pozvan, a i odazvati se, da mu evo za ove oproštajne trenutke, napišem i nekoliko rečenica, ipak sam u jednom trenu zastao, jer predamnom se pojavilo ono veliko, ali i zagonetno pitanje: A tko je to zapravo Ive Plješa?
Da, teško pitanje, a odgovor još puno teži. Jer, a tko je taj koji može doslovno ući u njegovu osobnost, u njegovu karizmu, tko može u pregrštu rečenica, okupiti svu njegovu jednostavnost, ali i kompleksnost, sve životne preokupacije, sva nastojanja i želje, sve naučeno i pokazano i sve kontroverze u njegovom životu. Da, jer uz ostalo, Ive je zasigurno bio i kontroverzna osoba. Poseban svakako, više puta možda i nedokučiv, ali nadasve principijelan i stamen na putu svog odabira.
Ali u tome on je bio iskreni kovač svoje želje da ljudima ovog otoka, da svom Rabu u cjelini, uvijek čini samo dobro. I to ne samo željom i namjerom nego i znanjem i vjerom, da onim u što je vjerovao može ugrabiti one vrednote za koje se vrijedi i dobrano potruditi. I ne činiti pritom nikome zlo, već naprotiv, biti na putu boljitka za ovaj naš i njegov otok. A taj put bio je dug, vrteći se u miješanom krugu razvoja turizma, domaćeg ugostiteljstva, te političkog, javnog ili društvenog života. Na tom putu prošao je sve najteže i najveće funkcije nekadašnje općine. Vrlo je odlučno i s mnogo odricanja vukao političke poteze, poteze općinske vlasti i privrede, i to u vremenima sudbonosnih odluka za razvoj otoka Raba. Jer otok se razvijao i turistički i ekonomski, ovom otoku trebali su struja, voda, ekološka odvodnja, i sve noviji i noviji ugostiteljski objekti koji su ne samo gutali stare i nikad dovoljne komunalne potrebe, nego su onda bili i put za gradnju novih sadržaja i za širenje standarda u oblastima obrazovanja, zdravstva i prometa, naročito u povezivanju otoka s kopnom.
Ive je svakako bio i turistički znalac što je zapravo i bila njegova struka i njegovo opredjeljenje. Neki novi objekti nastali su i pod njegovim rukovodstvom, ili u nekadašnjem Imperijalu, ili kroz obnašanje funkcija u javnim institucijama otoka. I zato valja iskreno priznati kako je on ili samostalno ili u rukovodnoj grupi odgovornih suradnika bio nositelj razvoja turizma na Rabu u godinama koje su krčile put iskakanja Raba u društvo poznatih turističkih općina ili otoka.
U tom smislu ne treba se stidjeti i velikih nagrada u bivšoj državi kada je Rab više puta nosio ime najboljeg turističkog mjesta na Jadranu, a također više puta ulazi i u društva najboljih s pozicijama drugog ili trećeg mjesta. Rab je polako ali sigurno svojim razvojem dosegao ugled velikog turističkog imena, a Ive Plješa je u temelje tog dosega ugradio doslovno cijelog sebe. Sa svim svojim principima i kontroverzama, ali i s radom bez ograničenja, najčešće i bez radnog vremena.
U svemu tome, ali nikad na prvom mjestu, provlačio se i njegov obiteljski život, ili privatnost koju gotovo da nije ni imao, ne mareći previše za osobne koristi, već uvijek stavljajući sebe u razvojnu žižu zajednice cijelog našeg i njegovog Raba.
A u danima mirovine znam da mu je ugodu činio i mir koji je u zadnjih nekoliko godina izabrao gotovo uvijek za istim stolom u kafiću Padova, manje s ponekim prijateljem, ali redovito s knjigom i olovkom pred sobom na stolu, upijajući neprekidno nova i nova znanja i saznanja i prenoseći to na papir, stalno zaokupljen svojim svjetonazorom kojem je ostao vjeran do kraja života.
Moram reći da su mnogi ljudi, pa čak kad se u mnogočemu s njim i ne bi slagali, otvoreno cijenili tu njegovu odanost i principijelnost, i čvrstu dosljednost da se ne mijenja, da bude isti, da se nikad ne okreće, i ne povija onako kako vjetar puše. Govorilo se, Ive je jedan od rijetkih koji je ostao svoj. Osobiti su to ljudi, osobe od posebnog kova, koje je ponekad možda i teško razumjeti, baš zbog svih tih osobnosti u pristupu životu. Ali jednako su to i osobe kojima će jednog dana morati odati priznanje i oni kojima za njegova života to baš i nije padalo na pamet.
Dragi Ive, usuđujem se reći, da bar djelomično poznajem tu tvoju osobnost, ali jednako tako znam da u ovih nekoliko rečenica nisam mogao složiti sve, nisam mogao ispričati punu i prebogatu tvoju životnu priču. Ali dok žive oni koji su te znali, ta će se priča nastaviti pisati i otkrivati će se novi i novi zapleti i vrednovati nove i nove zasluge. Zaorao si veliku brazdu koja ostaje među nama kao jednako velik, a opet na svoj način i skroman znamen tvoga postojanja.
Napisao: Josip Fafanđel | Rab, 18.12.2024.
