Od golih rapskih vrleti do ozelenjenih i pošumljenih brdskih područja

Za razliku od danas, sva brdska područja na otoku Rabu još 50-ih godina prošlog stoljeća bila su gotovo u potpunosti gola, neobrasla. Naime pošumljavanje otočnih brdskih područja i dijela otoka Dolina vršilo se od 1956. do 1958. godine. Izuzev otoka Dolina pošumljena područja na otoku bila su ograđena kamenim suhozidima kako ovce ne bi ulazile na pošumljene terene i tako uništavale borom pošumljene površine.

Tako pošumljeni i suhozidima ograđeni prostori nazivali su se “Branjevine”, a onemogućavanjem ovaca da uđu na takva pošumljena područja sačuvan je zasađeni fond borova koji su se po prihvatu počeli normalno razvijati. Pošumljene površine na svojim su se dijelovima razvile u prave borove šume, a tijekom razvoja, odnosno stupanjem borova u fazu mogućnosti oprašivanja i prijenosa sjemena, prvenstveno vjetrom, postepeno su ozelenjena i ona područja koja nisu bila planski pošumljavana. U početku, naravno, vrlo slabim intenzitetom jer su ovce, na tim “nebranjenim” područjima, većinom uništavala mlade samonikle sadnice bora.

Tijekom godina, ubrzani razvoj turizma kao osnovne grane privređivanja na otoku, utjecao je na smanjenje broja ovaca, pa možemo reći da je od ondašnjih gotovo 20.000 grla, danas na Rabu preostalo možda još kojih 3.000, ili svega cca 15% od brojke iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Opadanjem broja ovaca biljne površine samoniklog bora postepeno su se počele sve više širiti i stvarati nove sastojine borove šume. Na pojedinim djelovima pošumljavanje je bilo gotovo nemoguće zbog izuzetno kamenitog tla. Primjer takvog područja je bio jugoistočni dio brda Štandarac u Barbatu na čijem obronku je izgrađen veliki bazen za akumuliranje vode s kopna i daljnju distribuciju po otoku. Danas je i taj dio već poprilično pošumljen samoniklim borovima.

Nestajanjem ovaca kao glavnih uništivača mladih borova na otoku, primjetno je sve veće širenje borove šume i ostalih biljnih sastojina koje dobrim dijelom već pokrivaju i veliki dio nekadašnjih vinogradarskih površina u Barbatu. Taj se proces odvija djelomičnim samoniklim pošumljavanjem na poljskim površina diljem otoka. Nestankom ovaca tu su se uz borove počela širiti i stabla šume crnike (Quercus ilex), uočavamo smriču – smrikvu (Juniperus oxycedrus L.), a tu su i smrič – na Rabu zvan luskavica (Juniperus macrocarpa), crni jasen (Fraxinus ornus), tršlja ili lantisk (Pistacia lentiscus), divlja drača (Paliurus spina Christi), dobra drača ili ti akacija i mnoštvo drugih niskih stablašica i grmolikog bilja.

Gledajući Rab sa zapada teško je povjerovati da je zaleđe gradske jezgre prije svega šezdesetak godina izgledalo tako ogoljelo. Oni stariji još se dobro sjećaju golih rapskih vrleti. Ne zaboravimo da je izrastanjem šumskih sastojina umanjena i snaga vjetra na otoku, poglavito senjske bure.

Danas Rab spada u jedne od najzelenijih otoka kako u Hrvatskoj tako i na Mediteranu. Velikim dijelom tome doprinosi i razvijena svijest stanovništva o održavanju i očuvanju biljnih sastojina. Međutim ipak bi trebalo pridati više pažnje očuvanju obradivih poljoprivrednih površina. Naime, znamo da bor jako zakiseljuje tlo i da nam je posebnim metodama potrebno više vremena kako bi borom prekrivenu površinu vratili u proizvodnu, odnosno konzumnu površinu za biljne skupine. Zato apeliramo na sve vlasnike obradivog zemljišta čije su površine počele prekrivati šumske sastojine neka održavaju svoje nekad obradive površine barem u fazi čekanja ili odmora zemljišta. Ne budu li to činili, možda ih jednoga dana iznenadi uvođenje velikih poreza na neodržavano a obradivo poljoprivredno zemljište. Takav tip poreza, koji je u nekim europskim zemljama na snazi već gotovo dvijesto godina, doveo je do toga da tamo gotovo da i nema neobrađenih poljoprivrednih površina.

Šumske sastojine na izrazito neplodnim i slabo profitnim tlima poželjno je sačuvati i brinuti se o njima. One nam daju obilje kisika, pročišćuju zrak, imaju ljekovita svojstva i donose mnoštvo drugih benefita zbog kojih nas i posjećuju mnogi turisti koji u svojem okruženju nemaju tako zdravljem i čistom arijom bogat areal.

Piše: Željko Peran, mag. ing. agronomije