Foto: Miroslav Maroević | iz privatne zbirke gospodina Josipa Andrića / Hrvoje Hodak
Pozvana sam napisati nešto za naš Rapski list. Pozvana sam kao arhitektica, pa sam počela razmišljati koja bi to mogla biti prva, ulazna tema, i pri tome su se pojavile teme i naslovi kao: „Manje je više, ili ?“, „Čovjek kao mjerilo prostora“, „Male intervencije, velike beneficije“ i još pokoja. Ipak, mislim da ću ovaj put pisati o nečemu bitnijem, presudnom za osmišljavanje kvalitetnog prostora… pisati ću o prirodnim zakonitostima (zvuči gordo, ali i jest tako).
Piše: Zrinka Salopek Debelić, dipl.ing.arh Iz arhive Rapskog lista br. 29 (04./2015.)
Živimo na Otoku koji, kao i druge mikrolokacije, ima svoje prirodne zakonitosti. Treba pogledati sliku Otoka nekad, i ovu danas. Prije je postojao Grad, koji se svojim zbijenim uličicama (čiji raspored nije slučajan) štitio od vjetra i trima većim ulicama otvarao suncu, i postojali su Zaseoci, dio aglomeracije ribarskih kuća uz more (zbijene grupacije koje su same sebe štitile od vremenskih nepogoda), a dio kuća na padinama, u okrilju kamena i crnika, zaštićene od bure, orjentirane prednjim pročeljime prema moru i suncu.
Kroz period „razvoja“ (pišem pod navodnicima, jer je već svima jasno da je pitanje da li se sve što se izdogađalo na Otoku kroz period posljednjih trideset godina uopće može svrstati u kategoriju razvoja), počele su se graditi kuće zanemarujući osnovne prirodne zakonitosti naše mikrolokacije. Kroz isti taj period promijenilo se mnogo toga, nude nam se posve novi materijali za gradnju, potpuno novi tipovi otvora, razne izolacije… i sve nam to omogućava da prkosimo vjetru, da od sunca uzimamo baš onoliko koliko želimo.
Postali smo oholi, a priroda to ćuti. I vratit će nam. Ili možda još nije kasno?
U mnogim slučajevima bismo kvalitetnom rekonstrukcijom postojećih objekata, bez povećanja smještajnih kapaciteta, dobili više nego nedomišljenim dogradnjama, nadogradnjama ili čak gradnjom novih (ovo ide kontra moje profesije, ali svakako ide ruku pod ruku sa ljubavi koju osjećam prema Otoku, onaj miris magriža koji te obujmi svaki put kada se vratiš doma, koji je u meni skoro istim intenzitetom zamijenio miris lipa i pokošene trave pri povratku u moj Rodni grad).
U svakom slučaju, svaki novi zahvat u prostor, trebao bi biti prostorno usklađen sa zatečenim prirodnim okolišem, vodeći računa o tome da je prostor potrošivi resurs.
Nadam se da sam barem nekolicinu ljudi potaknula na razmišljanje o našem otočkom prostoru. Do nekog idućeg „susreta“, lijepi pozdrav svim čitateljima!
Piše: Zrinka Salopek Debelić, dipl.ing.arh Iz arhive Rapskog lista br. 29 (04./2015.)
