Foto: Hrvoje Hodak (arhiva Rapskog lista)
“Kao i svaka druga kulturna pojava i odjevanje seljaka nije bilo odvojeno od opcih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama“ (Capo Žmegac i sur. 1998:109). Prema tome, u Rapskoj narodnoj nošnji vidljivi su utjecaji povijesnih razdoblja kao i utjecaji drugih areala.
Napisala: Petra Valovičić, mag. ethnol. et anthrop. Feljton | Rapska narodna nošnja Iz arhive Rapskog lista br. 18, kolovoz 2012.
Crvena kapa kao i jačerma te gaće na pišket pripadaju dinarskom arealu. To nam govori o ondašnjoj komunikaciji otoka i zaleđa. U prilog tome govori i činjenica kako su sastavni dio otočke nošnje i lički opanci koji su se kupovali na raznim sajmovima.
Oni elementi koji rapsku nošnju čine tipičnom nošnjom sredozemlja su; brageše, stomanja (bijela košulja), suknja na paranke, suknja s oplećkom, šivana čipka, rećine s pirulama, koralji te način češljanja kose u žena (Ivanković, Šimunić, 2001).
Utjecaj povijesnih razdoblja je najvidljiviji u kroju i ukrasima ženske nošnje. Na primjer, izrada čipke, jednobojnost te dodaci na rukavima uz zapešće utjecaji su renesanse.
Isticanje bokova tj. stegnutost struka u ženskoj nošnji, upotreba tkanice te prebacivanje marame preko ramena su utjecaji baroka. Za otoke sjevernog Jadrana osobito je značajan utjecaj Španjolskog baroka koji se ogleda u tamnim, najčešće crnim tkaninama.
Ovo je samo mali dio analize otočke nošnje. Međutim već su sada vidljiva značenja koja ona u sebi nosi i priče koje priča. U njoj se išcitava dobra povezanost i partnerstvo sa ličkim seljakom. Kroz ukrase se mogu pratiti utjecaji Europe, razvijenost otoka i trgovine, ali i bogatstvo rapskih težaka kao i estetika.
Prema tome narodne su nošnje skup simbola i znacenja jednog završenog perioda, drugačijeg vremena. One su dokaz koji svjedoči o životu i kulturi zajednice baš kao što povijesni zapisi svjedoče o životima plemića…
Danas se nošnja postavlja kao simbol identiteta zajednice. Ali on se postavlja na pozornicu kada je to potrebno, ovisno o prilikama te s jako malo konteksta.
Tradicijski je način života naglo nestao s ovog otoka. Etnografskih zapisa ima jako malo. Ipak taj je način života ostao u sjećanjima naših starih, naših baka i djedova. Možemo ih slobodno nazvati “rapskim živućim arhivima” jer njihova su sjecanja riznice kulturnog blaga o kojem struka pa i mlađi slojevi otočana jako malo znaju. Zbog toga se javlja potreba za zapisivanjem i istraživanjem etnografske građe Raba.
Očuvanje tradicije i kulturne baštine bitan je faktor razvoja svake zajednice. Bogata povijest otoka ostavila nam je veliku materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. Otok Rab nisu samo palače i sakralni objekti. Uz plemiće i svećenike na otoku su živjeli i seljaci, težaci, obični ljudi. Upravo njihov način života moramo istražiti da bi zaokružili priču ovog otoka te da bi u potpunosti spoznali naše kulturno bogatstvo. Tada bi približili otok sebi, ali bi ga znali i bolje približiti strancu.
Nastavak slijedi…
Napisala: Petra Valovičić, mag. ethnol. et anthrop.
