Foto: Arhiva obitelji Šegota i Hodak
Premda naš sedamdesetšetogodišnji sugovornik živi na Rabu čitav svoj život, utkavši u njega više od pola stoljeća vlastitog glazbeničkog, pjevačkog, vatrogasnog, samostreličarskog, ali i ostalog, u najvećoj mjeri, volonterskog djelovanja, kada bismo Rabljanima rekli da u ovom intervjuu portretiramo Ivana Šegotu, mnogi bi se upitali: “Tko je taj?”
Razgovarao: Hrvoje Hodak
Ovaj identifikacijski problem nestaje onog trenutka kada objasnimo da je dotični Ivan, zapravo Milan ili još kraće, Mile Šegota. Pod tim drugim imenom znaju ga gotovo svi otočani, a nedoumicu oko njegovog pravog imena odlučili smo razriješiti odmah na početku razgovora i to uz pomoć samog Ivana, odnosno Milana Šegote.
– Već tog prvog dana kada sam rođen u Senju, 26. listopada 1948., moja baka Lucija (s očeve strane) nazvala me je od milja Mićo, a kako sam rastao, ime Mićo kojim su mi tepali, pretvorilo se u Mile, odnosno Milan, za što je ponajviše „kriva“ moja pokojna majka Božica i naravno ja koji sam se na to ime bespogovorno odazivao. Tako je, eto, moje “pravo” ime Ivan ostalo upisano tek u mojim službenim dokumentima.
Pretpostavljam da postoje dublji razlozi, od same činjenice da ste rođeni u Senju, što sebe nazivate Podgorcem?
– Naravno, moji su roditelji, otac Rudi i majka Božica, rođeni u Podgorju, a to je područje na kopnu, u okolici Jablanca, odnosno iznad njega te uz obalu sjeverno i južno. Moji Šegote, moram reći u množini jer mi se majka i djevojački prezivala Šegota, rasli su u pitoreksnoj uvali Drndić Draga, smještenoj sa sjeverne strane Jablanca. Zbog njih uvijek s ponosom ističem da sam Podgorac.
Od pete godine navikavanje na život s invaliditetom
Ivan Šegota – Mile, kao što smo već napisali rođen je u Senju, te prestupne inforbiroovske 1948., a već ga je peta godina života u velikoj mjeri obilježila. Naime, 1953. godine, zbog urođenog iščašenja lijevog kuka, u riječkoj je bolnici operiran i od tada se morao naučiti živjeti u početku s nešto lakšim, ali s godinama i sve težim stupnjem invaliditeta.
No unatoč toj životnoj nevolji Mile je kao vrlo živahno i veselo dijete u razdoblju od 1955. do 1963. završio najprije Osnovnu školu na Rabu, da bi 1966. u Rijeci stekao zvanje preciznog mehaničara nakon završenog trogodišnjeg školovanja u Metaloprerađivačkoj školi.
– Ja doista nikada nisam bio zaposlen u svojoj struci, iako sam se mehanikom povremeno bavio u svoje slobodno vrijeme, napomenuo nam je naš sugovornik.
Nešto stariji Rabljani ipak znaju da je Mile u toj mladenačkoj dobi, po završetku školovanja u Rijeci, kao izuzetno vješt mehaničar, na neki način naslijedio legendarnog Mata Jelena, koji je u to vrijeme mnogima popravljao fotoaparate, pisaće mašine, satove, peći na naftu i plin, upaljače i ostalo.
– Moje prvo pravo zaposlenje, rekao nam je Mile, bilo je u „Imperialu“ 1968. godine. Radio sam tada u Turističkom naselju „San Marino“ u Loparu i to kao telefonista na telefonskoj centrali. Međutim i taj je posao bio samo sezonskog karaktera, tako da sam radio tek po nekoliko mjeseci u godini.
Životne okolnosti prekinule formalno glazbeno obrazovanje
Iako nije rezultirala onime čemu sam stremio, iduća 1969. za mene je bila vrlo značajna godina, jer sam te godine položio prijemni ispit u Srednjoj glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“ u Rijeci, pa sam zahvaljujući dobivenoj stipendiji od tadašnje Općine Rab, u njoj upisao teoretsko – pedagoški smjer. Tu moram posebno naglasiti da me je za prijemni ispit pripremao izuzetan glazbeni pedagog i dirigent rapske Limene glazbe i Zbora DVD-a Rab, čovjek kojeg sam cijenio koliko i svoje roditelje – maestro Franjo Habazin.
Ja sam, doduše, još za vrijeme pohađanja Metaloprerađivačke škole, tri godine svirao Es trubu u Trstaskoj limenoj glazbi, s čime sam mislio nastaviti i nakon upisa u Srednju glazbenu školu, međutim, zbog bolesti oba roditelja daljnje sam školovanje morao prekinuti, otkazati stipendiju i vratiti se na Rab. Unatoč prekidu glazbenog školovanja, stečeno znanje bilo mi je od velike pomoći u mojem daljnjem dugogodišnjem amateskom bavljenju glazbom i pjesmom.
Vrativši se na Rab 1970., dobio sam stalni posao u tadašnjoj Vjesnikovoj poslovnici, gdje sam radio na različitim poslovima sve do odlaska u invalidsku mirovinu 2004. godine.
Sedamdesete donose zasnivanje obitelji.
– Tako je, ja sam se s mojom, kako često u šali često kažem, Pendovicom, jer i ona meni kaže moj Vlašić, oženio 1975. godine, spletom okolnosti tri godine nakon rođenja našeg sina Hrvoja (1972.), da bismo već sljedeće 1976. godine dobili i kćerku Ivu. Osim na najljepšem daru kojeg čovjek može poželjeti, rođenju djece, Hrvoja i Ive, supruzi Nadi zahvalan sam i na godinama razumijevanja za sva moja izbivanja, i ona glazbenička, ali i ona koja su bila uvjetovana mojim brojnim lutanjima barkom po moru od Luna, Jakišnice, Dolfina, Lagnja, Ćutina, Palacola do predivnih morskih uvala Sv. Mare, Ćifnate, Gožinke, Perle itd.
Rabljani vas ipak ponajviše znaju po onome što ste dali kroz glazbu, odakle ta ljubav prema glazbi?
– Meni je moj otac Rudi usadio ljubav prema glazbi i pjesmi. I danas čujem, a slušao sam je od svog najranijeg djetinjstva, njegovu ličkopodgorsku pjesmu. Živo mi je ostala u sjećanju njegova besprijekorna svirka na tamburi samici, pa stoga nije čudno što sam i ja pored njega zavolio glazbu.
No moja prva prava glazbena inicijacija vezuje se uz davnu 1957. godinu, kada sam počeo svirati u Gradskoj limenoj glazbi Rab. Tamo sam se okušao na raznim instrumentima, svirao sam mali bubanj ili doboš, zatim Es-trubu, pa B-trubu ili krilnicu, trombon te basfliger ili tenor. Moj prvi glazbeni pedagog i dirigent u Gradskoj limenoj glazbi Rab bio je Josip – Bepo Jurić, potom njegov brat Nikola. Ipak, kao što sam već spomenuo, o glazbi sam najviše naučio od pokojnog maestra Franje Habazina, koji me pored sviranja puhaćih instrumenata dosta poučio i teoriji glazbe. Zapravo, za sve što sam kroz život naučio o glazbi, koja mi je uvelike obogatila život, najviše zahvalnosti dugujem četvorici ljudi; mojem pokojnom ocu Rudiju, Jakovu Miculiniću koji mi je bio dirigent dok sam svirao u Trsatskoj limenoj glazbi, Bepu Juriću i posebno već spomenutom maestru Franji Habazinu.
Početkom sedamdesetih upravo ste s maestrom Habazinom, ali i s Josipom Fafanđelom – Bepom, Ivicom Hodakom, Goranom Crnićem i pok. Ignacom Kladićem – Nacijem, bili član izuzetno popularnog vokalno-instrumentalnog sastava “Sekstet Rab”. Zanimljivo, i među tom šestorkom bili ste najmlađi i tada jedini neoženjeni član.
– Godine sviranja i pjevanja u “Sekstetu Rab” spadaju među najljepše u mom životu. Bili smo „strašna“ klapa. Maestro Habazin, koji je i sam u sastavu svirao – najprije harmoniku, a kasnije klavijaturu, izvukao je iz nas maksimum, kako u sviranju, tako i u pjevački. Pjesme tada najpopularnijih grupa s područja bivše države, poput Pro Arte, gosti su tražili u našoj izvedbi odbijajući kupiti, kako smo im predlagali, originalne snimke na kazetama.
Prekidom djelovanja “Seksteta” skupa s Ivicom Hodakom pridružili ste se Klapi Rab, i stali u pjevačku liniju s legendarnim rapskim tenorima – sada već nažalost pokojnima, Fritzom Stojnšekom i Erkolom Zudenigom te pok. Tončijem Sokolićem – Beulom, tada vas je vodio ponovno maestro Habazin.
– Klapu koju znamo pod nazivom „stara“ klapa, u kojoj su pjevali spomenuti Fritz, Erkol, Viktor Kaloćira, Tonči i nešto kasnije Zvonko Dominis i Milan Šokota s divljenjem sam slušao kao klinac, ne misleći niti u snu da ću jednom skupa s njima i sam zapjevati. Naravno da sam na to ponosan, kao i na činjenicu da sam u klapi zamjenio po meni još uvijek najboljeg baritona koji je do sada postojao na Rabu – Viktora Kaloćiru. Imao sam pritom sreću da je uz mene bio pravi dalmatinski bariton Ante Klišmanić.
Nešto kasnije tijekom osamdesetih, počeo je djelovati, u šali nazvan, ali podosta godina veoma popularan zabavljački trio “Metuzalemi”.
– Trio „Metuzalemi“, rekao bih nastao je gotovo iz vica, ali i iz želje nas trojice iz “Seksteta” da ne prekinemo sa svirkom i pjesmom. Našli smo zajednički jezik, Goran Crnić s harmonikom, Ivica Hodak na gitari i ja na trubi, a pjesma je ionako bila i ostala u nama.
Doista je teško nabrojiti gdje smo sve nastupali, svirali i pjevali, s tim da se s posebnom radošću sjećam našeg nastupa na svečanosti uspostavljanja prijateljskih odnosa Raba i Königsbrunna u tom njemačkom gradu 1996. godine. Tu su i nastupi u austrijskom Linzu, i na sjeveru Njemačke u gradiću Berenbostelu, da ne spominjem da su „Metuzalemi“ odsvirali i nekoliko dočeka novih godina kao i brojne proslave „zlatnih pirova“, podosta vjenčanja i rođendana.
Bogata vatrogasna biografija
Bili ste i dugogodišnji član DVD-a Rab.
– Jesam, Rapskom vatrogastvu sam podario svoju mladost aktivno djelujući u Operativnoj postrojbi DVD-a Rab od svoje 19. do 62. godine života (od 1967. do 2010. g.). Dužnosti koje sam obnašao uglavnom su se odnosile na vatrogasnu tehniku, sprave i opremu, a što je odredilo moje srednjoškolsko obrazovanje strojarsko-mehaničarske struke. Kako sam se tijekom 4 desetljeća djelovanja uz vatrogastvu educirao do zvanja Vatrogasnog časnika, kao takav sam bio Časnik za tehniku, podređen Zapovjedniku Operativne postrojbe kao njegov pomoćnik.
Nadalje, stječući zvanje vatrogasnog časnika 1. klase bio sam ovlašteni predavač za educiranje kadrova u vatrogastvu, te sam više godina mlađim kolegama vatrogascima prenosio stečena znanja i podučavao ih u predmetima „Vatrogasne sprave i oprema“ i „Tehnička služba u vatrogastvu“, pripremajući ih za strukovne ispite.
U DVD-u Rab i Vatrogasnoj zajednici otoka Raba (PVZO Raba) obnašao sam i određene funkcije (sve od člana Upravnog odbora DVD-a Rab kroz više mandata, člana Skupštine PVZO Raba, predsjednika stegovne komisije u DVD-u Rab, do dopredsjednika DVD-a Rab).
Uz sve spomenute dužnosti i funkcije koje sam obavljao kao vatrogasac, a s obzirom da DVD Rab u svome sastavu ima ustrojen puhački orkestar, odnosnu Limenu glazbu, koja je zbog kadrovskih i tehničkih razloga nastavila djelovati na tradicijama Gradske glazbe Rab, a čiji sam ja bio dugogodišnji član, bez imalo dvojbe nastavio sam aktivno svirati u navedenom orkestru. Drugim riječima u DVD-u Rab djelovao sam u dvostrukoj ulozi; kao operativni vatrogasac i kao aktivni glazbenik.
Danas, kada se prisjetim tih minulih godina osjetim se ponosnim što sam neovisno o hednikepiranosti koja me od najranijeg djetinjstva pratila, vatrogastvu dao sebe najviše koliko sam umio i mogao, ne obazirući se na poneke vatrogasce, članove DVD Rab, koji su na podcjenjivački način obezvrjeđivali moj svekoliki rad i angažiranje.
Ipak brojna priznanja i odličja koja su mi za moj altruistički angažman i djelovanje dodijelili oni koji vrjednuju ne samo svoja već i tuđa djela, pomogla su mi da oprostim sve podlosti i zla koje su mi nanijele poneke zločeste osobe, iako ono što mi je učinjeno nikada ne mogu zaboraviti.
I u Udruzi rapskih samostreličara dali ste svoj bitan doprinos.
– S ponosom mogu reći da sam i jedan od osnivača Udruge rapskih samostreličara u kojoj sam aktivno svirao triumfalnu trubu ili fanfaru prilikom naših nastupa u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Trubu već duže vrijeme nisam ni pokušavao zasvirati jer iz opravdanih razloga više nisam aktivni fanfarista u Udruzi rapskih samostreličara (samo sam, kao jedan od osnivača udruge, njezin počasni član), a i Trio „Metuzalemi“ nažalost je odsvirao svoje, bar što se tiče mene i moje trube.
Mojih 67 godina sviranja u Limenoj glazbi, 47 godina članstva i aktivnog djelovanja u rapskom DVD-u, pjevanja u staroj Klapi Rab, ali i u Pjevačkom zboru DVD-a Rab, uz napomenu da je nemoguće spomenuti gdje sam sve i u kojim formacijama glazbeno i pjevački djelovao, prepoznala je lokalna zajednica pa i šire, ona na državnom nivou, tako da mi je 2005. godine dodijeljena Nagrada Grada Raba za stvaralaštvo na području glazbene kulture. Moje kolege glazbari u rapskoj limenoj glazbi su mi 2013., kad je Glazba slavila 100 godina postojanja i djelovanja, dodijelili Povelju zahvalnosti sa zlatnom lirom, te su me, nešto kasnije, uz još trojicu mojih kolega glazbenika, imenovali svojim zaslužnim i počasnim članom. Ipak, sada već izvjesno vrijeme ne odlazim kako na probe tako ni na nastupe naše Limene glazbe. Razlog mome izostanku je upravo otežano hodanje zbog gore navedenog problema s kukom. Ako i kada se odlučim na operaciju oštećenog kuka, vjerojatno ću i nadalje nastaviti svirati „Basfliger“ ili Tenor u orkestru Rapske limene glazbe.
Prošle 2023. godine, u atriju Svetog Ivana na Gornjoj ulici, svečanim koncertom obilježili smo i 110-u obljetnicu postojanja i djelovanja Limene glazbe, te me čini radosnim što sam uz svoje kolege glazbenike na tom koncertu i ja svirajući sudjelovao.
Ljubav prema moru i ribolovu
– More i ribarenje su moja velika ljubav počevši od ranog djetinjstva. I za to je „kriv“ moj pokojni otac. On je volio more i ribarenje. I on i majka su mi pričali da me je od najranijeg djetinjstva uzimao s barkom na more. U jednoj takvoj prilici, imao sam možda koji mjesec više od tri godine, pao sam iz barke i na sreću odmah i proplivao, tako da sam poslije bio sigurniji u moru nego na kopnu.
Iako je brojnim Rabljanima poznato da je Mile često puta ulovio ribe kapitalce, a prati ga glas da je stručnjak za zubace, sam se nije htio previše hvaliti time, već nam je rekao:
– O količini ulova ne bih govorio, jer se kaže da svi sportski ribići uveličavaju svoje ulove. No nitko mi ne može oduzeti sva ona predivna lipanjska predvečerja, plovidbe i ribarenja po rapskom akvatoriju. Ne postoji ništa ljepše od buđenja novog dana kojeg dočekuješ na barci pa još ako grizu „zubonje“ ili gofovi, divota!
Ipak nakon svih životnih plovidbi, obitelj ostaje sigurna luka sidrenja, istovremeno i radost i utjeha.
– Mlin življenja je neumoljiv i melje nas nezaustavljivo, nekoga prije zahvati, nekoga kasnije, pa nažalost moje zlatne godine pomalo ali sigurno gube sjaj, ali nedam se. Svatko tko me malo bolje poznaje upoznat je s činjenicom da su sviranje i pjesma (kao i sve ostalo vezano uz glazbu) bili i ostali, od mog najranijeg djetinjstva, moje velike životne radosti. Pored glazbe moja strast koja također traje od ranog djetinjstva je kako sam već ranije kazao brodarenje (plovidba brodicom ili čamcem) i ribičija, odnosno sve vrste sportskog ribolova, osim podvodnog ribolova puškom.
Teško se mirim s činjenicom da svoju strast za ribolovom i plovidbu morem, posljednje dvije godine gotovo više i ne prakticiram. Naime, na moju veliku žalost zdravstveni problemi, osobito tegobe s kukom lijeve noge, kojeg sam operirao prije 70 godina, priječe mi da sa sigurnošću ulazim i izlazim iz barke, te je upravo to razlog da više po moru „ne ganjam“ kako male, tako niti velike ribice.
Danas to umjesto mene uspješno rade moj zet Simeon, te sin Hrvoje kada dođe doma na godišnji odmor. Naime, poznavajući životne zakonitosti na vrijeme sam postao svjestan da će mojoj ribičiji i ganjanju zubaca i drugih velikih ribica jednom doći kraj, na vrijeme sam svoja stečena znanja prenio na ovo dvoje meni veoma dragih i voljenih osoba. Uostalom i mene je tajnama ribolova poučio netko drugi. Najprije je to bio moj pokojni otac Rudolf, a potom jako mi dragi i nadasve poštovani prijatelj Joško Radman, svjetski poznati ribič panulaš, koji me je u tajne panulavanja na velike ribe poučio i uveo prije 38 godina. I dan danas često se sjetim i mislim na tu dvojicu posebno dragih mi ljudi.
Što se tiče upražnjavanja druge moje strasti, odnosno glazbe, već izvjesno vrijeme ne odlazim kako na probe tako ni na nastupe naše Limene glazbe. Razlog mome izostanku je upravo otežano hodanje zbog gore navedenog problema s kukom. Ako i kada se odlučim na operaciju oštećenog kuka, vjerojatno ću i nadalje nastaviti svirati „Basfliger“ ili Tenor u orkestru Rapske limene glazbe čiji sam aktivni član već punih 67 godina.
Sve u svemu moja plovidba kroz zlatne godine pomalo ali sigurno usporava, pa sada dane provodim u svome domu većinom u društvu moje životne suputnice odnosno supruge Nade, poslušno ispunjavajući njezine zahtjeve ispisane na popisu prehrambenih artikala i drugih kućnih potrepština po koje odem u nabavu našim „Cliom“. Najveća radost nam je kada nas iz Barbata posjete naše dvije unuke unoseći puno sreće i veselja u naš dom. Razumljivo da smo radosni i sretni kada nas posjete naša kćerka Iva i zet Simeon koji žive u Barbatu, kao i sin Hrvoje i njegova Vesna, iako oni žive i rade u Zagrebu pa nas malo rjeđe posjećuju za razliku od naših „Barbaćana“.
Eto, ja i moja supruga Nada brodimo lagano poput čamca na vesla slijedeći zadanu rutu koju su nam odredile naše zlatne godine, nadajući se da će nas barem malo poslužiti (iako narušeno) zdravlje.
Pa Mile, želimo vama i vašoj Nadi obilje obiteljske radosti te što zdraviju i mirniju plovidbu zlaćanim horozontima godina koje tek dolaze!
Razgovarao: Hrvoje Hodak
