Foto: iz obiteljske arhive Nade Tomljanović (Žigo)
Zavirili smo ponovno u našu malu škrinjicu, u bogatu arhivu otisnutih izdanja „Rapskog lista“ i u travanjskom broju, iz 2013. godine, pronašli jednu zanimljivu staru fotografiju iz obiteljske arhive gospođe Nade Tomljanović (Žigo) koja je do naše redakcije te 2013. godine dospjela zahvaljujući inicijativi gospodina pok. Josipa Deželjina – Dejana.
Fotografija nas vraća u godinu 1957. godinu kako bi vam predstavili „zlatnu“ 1. generaciju VIII. razreda Narodne osmogodišnje škole u Barbatu (šk.g. 1956/57.), s razrednicom Nadom Alduk.
Naravno, kada je riječ o fotografijama iz ne tako daleke, još uvijek „žive“ povijesti našeg otoka, osobito mjesta Barbat, onda je uvijek zanimljivo čuti riječi svjedoka toga vremena, našeg dugogodišnjeg suradnika gospodina Željka Perana, čovjeka koji pored stručnog agronomskog znanja i nedvojbenog pjesničkog talenta u sebi nosi i onaj dar pripovjedača pa nam je i ovu crno-bijelu fotografiju kolorirao posebnim bojama vlastitih sjećanja. (Hrvoje Hodak)
Na istaknutoj slici iz 1957. godine, s lijeva na desno stoje: Josip Travašić – Pićo, pok. Ivan Grce, pok. Ana (Anka) Perkić, Josica Debelić – Bepa, Mira Žigo, pok. Josica Travaš, Marica Šimičić, Nada Žigo, Marica Keko, Božica Deželjin, pok. Ivanka Jureša, pok. Mirjana Kordić, pok. Dragan Frankić, pok. Josip Kordić, Željko Deželjin i razrednica pok. Nada Alduk.
Čuče: pok. Željko Kordić, pok. Josip Deželjin – Bepo, pok. Josip Perčinić – Belo, Dragan Andrić, pok. Ivica Štokić, pok. Josip Debelić, Mirko Žigo i pok. Ljubomir Debelić. Na fotografiji nedostaje Petar Žigo koji toga dana nije bio u školi.
A evo što nam je potaknut ovom fotografijom napisao gospodin Željko Peran:
– “Ova generacija bila je prva koja je išla u tada osmogodišnju školu u Barbatu. Do 1956./57. su svi išli uglavnom pješice u takozvanu sedmoljetku, sedmogodišnju školu u grad. Osmoljetka u Barbatu bila je aktivna deset godina, do trenutka novog prestrukturiranja kada su ponovno učenici iz svih mjesta na otoku krenuli u danas matičnu rapsku Osnovnu školu na Blatu.
Kada je prva generacija učenika iz Barbata otišla u rapsku školu iz barbatske škole odneseni su i svi glazbeni instrumenti (tamburice i ostalo) baš kao i strunjače i svi sportski rekviziti iz ondašnje „Sokolane“ (Doma u Barbatu).
Barbatska škola je tada slovila kao jedna od najbolje opremljenih osnovnih škola u ondašnjem Riječkom kotaru.
U generaciji s fotografije, gotovo su svi završili srednju školu, neki su stekli i fakultetsku izobrazbu, a najmanje troje iz te generaciji postali su učitelji i to; Josip Travašić, Mirko Žigo i pok. Ivanka Jureša.
Bila je to generacija koja je dobar dio njih uz školovanje morao i teško raditi i na vlastitim domaćinstvima, na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, jer upravo su ih prihodi s tih gospodarstava školovali. Itekako svjesni te činjenice, dodatno motivirani, ne žaleći se obavljali su sve te „vanškolske“ poslove kojih nije bilo niti malo, niti ih je bilo lako obavljati.
Mnogo njih otišlo je po svijetu „trbuhom za kruhom“, nisu ostali na otoku jer tada nije bilo posla u njihovoj struci, a u to vrijeme mogućnosti za zapošljavanje na otoku baš i nisu bile prevelike. Ipak neki su cijeli svoj životni vijek proživjeli na otoku.
Svi oni koji su ostali doma, kao i oni koji su otišli po svijetu, pronijeli su i sačuvali čast i ponos mjesta u kojem su odrastali – Barbata, ali i čitavog svojeg otoka Raba. Ljudi su to koji se nisu sramile svojega porijekla, teškoga života, siromaštva iz kojeg su krenuli u život, možda i zato jer za „bolje“ nisu ni znali. Svoje materijalno siromaštvo nosili su s dostojanstvom. Tada je, naime, u Barbatu bilo oko 200 kuća, i gotovo sve su bile naseljene. Danas je broj kuća i stanova sedmerostruko veći.
Barbaćani “krajen”, ostali “nanoge”
Po ponovnom odlasku u grad u školu od 5-8 razreda, Barbaćani su, tih prvih godina do izgradnje ceste, imali tu pogodnost da su se mogli koristiti „venecijanskim“ načinom prijevoza (brodom). U školu se odlazilo i iz škole vraćalo brodom „Barbat“, kasnije barkom tzv. „Komunalac“, a od 1971. autobusom.
Za razliku od učenika iz drugih mjesta na otoku, jedino su Barbaćani za loša vremena išli u školu „krajen“ (kopnom pješke), kad brod nije vozio, svi ostali išli su nanoge (pješke) – ta semantička, dijalektalna distinkcija posebno je zanimljiva onima koji poznaju rapski dijalekt (op. ur.)
Kao što sam već ranije napisao svi učenici s fotografije koji su se naselili širom naše domovine i svijeta, ponosno su isticali svoj rodni otok i mjesto iz kojeg su potekli, a dio njih živućih, koje sam kontaktirao već su u poprilično visokim godinama života i često se sjete svojih školskih dana, svojih kolega iz razreda i škole i svih koji su nažalost već umrli, a ima ih jako puno. Dakako sjetili su se i svojih plemenitih učitelja koje su izuzetno poštivali i koji su im zapravo dali smjernice za život” – poručio je Željko Peran.
U očekivanju objave ovog foto-vremeplova portala Rab Danas kazao nam je g. Peran, mnogi su se unaprijed zahvalili na podsjetniku.
