Nikita Bakov – Čovjek od tri otoka

Najteže je izdignuti se iznad sebe, svoje sudbine, boli i prošlosti. Postoje na stotine svjedočanstava koje potvrđuju veličanstvenu pobjedu duha nad vlastitom tragedijom. Takvi ljudi ne stavljaju prošlost ispred svoje sadašnjosti niti njome koče svoju budućnost. U svijetu je tako nadaleko bio poznat neurolog i psihijatar te začetnik treće bečke psihoterapijske škole Viktor Emil Frankl čije su knjige Čovjekovo traganje za smislom, Zašto se niste ubili ili Liječnik i duša bili svjetski bestseleri koji su mnogima pomogli da nadiđu sebe i probude prkosnu moć duha za preživljavanjem i nošenjem s mnogim, naizgled, bezizlaznim životnim situacijama u kojima mnogi gube volju i smisao za životom.

Jedan od takvih je i Čovjek od tri otoka, Nikita Bakov, koji je svoj životni put potrage za smislom u životu pronašao i dovršio na našem otoku Rabu. Simbolično, namjerno, tri otoka od kojih mu je jedan dao život, drugi ga izdignuo iznad vlastite patnje i još više učvrstio u čovječnosti, te treći koji mu je bio misao vodilja i lijek za zaborav i oprost sveg što mu se dogodilo u prošlosti. Bez imalo želje za revizionizmom, osudom, krivnjom, Bakov je, pobijedivši samog sebe, nastavio život na Rabu podižući novu obitelj, baš kako je to učinio i Frankl nakon preživljavanja koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu.

Temeljeno na tim humanim postavkama, njegova kćerka Renate Bakov-Rahman, donosi nam kratku priču – svjedočanstvo o čovjeku koji je prije četrdeset godina preminuo na Rabu te je i na voljenom otoku i pokopan.

Čovjek vrijedi onoliko koliko ljubavi i oprosta nosi prema drugima. Nikita je bio skroman čovjek, povučen i tih, nenametljiv i prepun oprosta prema prošlosti i nepravdi koja ga je pratila kroz život. Osjećao se Rabljaninom, živio je na njemu, umro je i pokopan ovdje. U želji da vam približimo i osvježimo sjećanje na tog povučenog, a životno snažnog ribiča s kraja rive, donosimo vam ovu priču o ljubavi i nadi te volji i smislu za životom kojeg je Nikita Bakov pronašao u i na našem Rabu.

Evo Renatinog teksta, kojeg objavljujemo danas na 40. obljetnicu smrti njezinog oca Nikite:

Čovjek od tri otoka

– Na današnji dan prije 40 godina, 10.06.1984., umro je Nikita Bakov, moj tata. Čovjek vrlo neobičnog i tragičnog životnog puta, kojeg je nepredvidljivost sudbine dovela na otok Rab, gdje je proveo posljednja dva desetljeća svog života.

Srednjovječni i stariji Rabljani zasigurno ga pamte kao teniskog trenera na tadašnja dva teniska terena hotela „Imperial“ (danas: „Valamar Imperial“), a stanovnici gradske jezgre, šetajući Velom rivom, često su ga znali viđati kako lovi ribu sjedeći na davno srušenom visokom pristaništu „Vihorova“. Iz svog stana na tadašnjoj adresi Loža 4 (danas: Dinka Dokule) prošao bi sa svojim pecačkim priborom kroz park Dorka, proćakulao s poznanicima i prijateljima, npr. s nezaobilaznim pok. Josipom Hagendorferom (Barba Bepom), i popeo se na svoju omiljenu uzvisinu.

O čemu je razmišljao pecajući? Vjerojatno o stanicama svog života, stanicama toliko mnogobrojnim i nevjerojatnim, kakvih nema ni u kakvom romanu, već samo u stvarnom životu.

A život Nikite Bakova obilježila su tri otoka.

Prvi je bio Kronštat, otok pred ruskom metropolom St. Petersburgom, gdje je rođen 1916. godine u intelektualnoj plemićkoj obitelji koja je prijateljavala s uglednicima tog doba, na primjer s piscem Lavom Nikolajevičem Tolstojem. Već kontroverza oko datuma rođenja ukazuje na kompleksnost sudbine koja ga je čekala. Da li je to bio 14., 16., ili 19. svibnja? U dokumentima nalazimo sve tri verzije. On se „opredijelio“ za 19., i tako se u obitelji i obilježavalo.

Nakon Oktobarske revolucije obitelj je, s tada trogodišnjim Nikitom, izbjegla u bivšu Jugoslaviju. Obiteljska legenda kaže da je na brodu bio i Vladimir Nabokov, koji je kasnije u Sjedinjenim Državama postao svjetski proslavljeni pisac, autor romana „Lolita“.

I onda slijede stanice Nikitinog života, ovdje zgusnute telegramskim stilom:
djetinstvo u Skoplju, Beogradu i Zagrebu; student agronomskog fakulteta u Beogradu (već tu, upoznavanje s tenisom, koji će ga pratiti do konca života); član KPJ i ubrzo prvo hapšenje, još u tzv. „Staroj Jugoslaviji“; robija u Lepoglavi, u grupi komunista s Moše Pijadom koja je prevodila Marxov „Kapital“; izbacivanje iz KPJ „zbog nediscipline“ (vjerojatno je već tu došla do izražaja njegova osobina da drži do svog stava); član NOB-a od 1941-1945.

Kao intelektualac i poznavatelj nekoliko svjetskih jezika, osim svog materinjeg ruskog, Nikita Bakov je cijeli ratni period proveo uz tzv. „Vrhovni štab“ na čelu s Josipom Brozom Titom. S „Vrhovnim štabom“ prošao je sve važne bitke, npr. na Sutjesci, Neretvi, Desant na Drvar, bio sudionikom 2. Zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, itd. Kao poliglot i izvrsni komunikator u Vrhovnom štabu rukovodio je radio-stanicom i neposredno izvještavao Titu o najnovijim zbivanjima. U svojoj knjizi „Sjećanja“ spominje ga Eva Grlić, majka proslavljenog hrvatskog režisera Rajka Grlića.

Poslije 1945: rad u novinsko-izdavačkoj kući „Borba“, te u Ministarstvu vanjskih poslova. Prvi brak i rođenje sina Duška (1946). 1947: Učesnik Pariške mirovne konferencije kao član Ministarstva vanjskih poslova i bliski suradnik tadašnjeg Ministra vanjskih poslova, Edvarda Kardelja, kojem je pisao i govore. Član jugoslavenske delegacije pri Ujedinjenim narodima.

“Otac na službenom putu”

I onda dolazi 1948. godina koja mu je zauvijek obilježila život. Objavom tzv. „Rezolucije Informbiroa“ i prekida veza sa Sovjetskim Savezom, zbog ruskog podrijetla i osjetljivosti funkcije na kojoj se nalazio, bio je „kriv“ i prije no što se „slučaj“ iskonstruiralo. 1951., (zašto tek tad?), pred očima petogodisnjeg Duška, agenti UDBE hapse njega i suprugu i Nikita postaje „otac na službenom putu“.

Slijedi istražni zatvor, „priprema za proces“, tj. mučenje do „priznanja“, proces, osuda na smrt, pomilovanje (pod utjecajem Kardelja), te osuda na doživotnu robiju koju služi u raznim jugoslavenskim kaznionicama u izrazito nehumanim uvjetima.

Nakon puno godina, na redu je posljednja stanica u lancu logora i Nikita dolazi na drugi otok, koji prati njegovu životnu nit, a to je zloglasni Goli otok. Tu je prošao sve ono opisano u golootočkoj literaturi, ono o čemu su golootočani bili prisiljeni šutjeti i o čemu je i Nikita, koji je doživio Titovu smrt, ali ne i raspad bivše države, morao šutjeti do groba, pod prijetnjom ponovnog hapšenja.

S promjenom političkih prilika nakon smrti Staljina i ponovnom uspostavom odnosa s SSSR-om postupno se smanjivala kazna i pritisak je malo popustio. Tako je Nikita čak dobio priliku, groteskne li situacije, držati osoblju Golog otoka tečajeve jezika i tenisa! I smio se baviti pčelarstvom. Ali, koji apsurd, jedini udžbenik o pčelarstvu kojim se mogao koristiti bio je na mađarskom! (Za manje upućene, mađarski je jedan od najtežih jezika u Europi). Ali Nikita je svladao i osnove mađarskog kako bi razumio pčelarstvo, kako bi proizvodio med za svoje tamničare, kako bi ga uz svu fizičku i psihičku torturu možda ipak ostavili na životu. Nekoliko posljednjih godina bio je na Golom otoku tzv. „slobodnjak“, tj. smio se kretati u određenom radijusu u Loparu i Supetarskoj Dragi.

1962. godine Nikita Bakov je nakon 11 godina, među posljednjim golootočanima, konačno oslobođen. Bio je među malobrojnima koji su toliko dugo robijali. Zašto? Možda jer se, kritizirajući KPJ, usudio suprotstaviti Titu kad je to bilo po život opasno i prkosio pritisku, „nije se dao“. Zašto nije odmah ubijen? Kojim znanjem je spasio vlastiti, goli život na Golom otoku? Te i mnoge druge tajne vjerojatno će zauvijek ostati nerazjašnjene. Skroman unatoč ogromnom znanju, bio je živuća enciklopedija, vidio je devijacije i greške u politici i društvu, ali o njima nije  smio govoriti.

Fizički i psihički živa rana, ali duhovno nesalomljiv, dolazi na Rab, treći otok njegove sudbine. Otok, koji mu je već s Golog bio kao fatamorgana slobode, mira i sreće. Felix Arba. „Ako ikad budem uspio izaći na slobodu, bit ću na Rabu i loviti ribu“, ta misao davala mu je snagu da izdrži. Felix Arba.

I tako je i bilo. Felix Arba ga je čekala s još nekoliko životnih darova o kojima se nakon svega nije usudio ni sanjati. Na radu u hotelu „Imperial“ u ljeti 1964. upoznaje Njemicu Renatu, koja je na nagovor prijateljice došla posjetiti Rab prije no što bi se pridružila sestri u Australiji i tamo ostala.

Renate, to znači „ponovo rođena“. I s Renatom, s kojom se u siječnju 1965. vjenčao, na neki način se ponovo rodio i Nikita. 1969. na svijet dolazi kćer kojoj je isto izabrao ime Renate, kao da je želio da ga i to podsjeća na njegov ponovni, njegov novi život.
Iako ga je kao bivšeg „golootočanina“ režim uvijek gledao s nepovjerenjem, u 60-im i 70-im godinama Nikita Bakov aktivno sudjeluje u turističkom razvoju Raba, vodi teniske terene hotela „Imperial“ i prevodi na raznim događanjima i prijemima, kao npr. prilikom posjete udovice slavnog američkog pisca i nobelovca Ernesta Hemingwaya Rabu.

Ipak, onaj dan u kolovozu 1979. kad je Tito posjetio Rab, mora provesti pod prismotrom u stanici tadašnje milicije. Sigurno je ipak sigurno.

Iz zdravstvenih razloga, početkom 80-ih godina prestaje se aktivno baviti tenisom. Do kraja života pomno je pratio političku situaciju na domaćoj i svjetskoj sceni, znajući da bi ga određene promjene uvijek mogle ponovo vratiti u zatvor. Godine 2020., odlukom beogradskog suda Nikita Bakov je rehabilitiran. Nikita Bakov je pokopan na gradskom groblju na Rabu.

Supruga, Nikitina udovica, i kćer od 1986. godine žive u Njemačkoj, ali redovito posjećuju Rab. Tu je i dvoje unuka, od kojih je stariji, Nikita Nathaniel, od djeda naslijedio ne samo ime, nego i teniski talent, a tu je i mlađi unuk Renato Emilian, koji isto počinje pokazivati interes za teniski reket i loptice.

Napisala: Renate Bakov-Rahman