Foto: Ime autora originalne fotografije nepoznato | Sa zida u muzeju Udruge Komin snimio Hrvoje Hodak
Ako me išta, nakon moje glazbeničke putanje, motiviralo na ovo životno „zastranjenje“ u pravcu novinarsko-uredničke profilacije, (jer kod mene je uvijek sve što sam radio moralo imati onaj „kantautorski“, osobenjački i duboko intiman povod), onda je to bilo nastojanje da kroz novi medij (reviju, portal) napravim onaj „mali pomak“ (opet kradem Delmatine riječi) u ljudskim glavama (pa i svojoj), i da svi skupa shvatimo koliko je važno ne izgubiti se od sebe samih, ili još bolje, koliko je važno pronaći one vremenom okamenjene „sinjale“ na putu povratka k samima sebi.
Utoliko moja djetinja upoznavanja s veličinom znanja i ljubavi prema ovom otoku koju sam možda i nesvjesno upijao boraveći kao klinac s ocem u kući gospodina Vjekoslava Legca, ili slušajući barba Frica Stojnšeka kako svojim neponovljivim tenorom s klapom, na najsuptilniji mogući način, pjeva šjor Dinkovu „Laku noć Rabe, grade moj“, sve me to vodilo i k ovom traganju za dragim uspomenama i još uvijek neugaslim sjećanjima, koja kao da nam s nekih vremenski udaljenih ferala pristižu kroz tamu pomodarske otuđenosti, paleći i gaseći proplamsaje šifriranih poruka upućenih od predaka prema nama, današnjim izgubljenicima u vlastitom zavičaju.
Sve ovo pišem kao uvod u veliku zahvalu preostalim živućim čuvarima naše rapske, tradicijske i prije svega ljudske i emotivne veze s nestajućim otokom, našem Željku Peranu, našem Josu Fafanđelu i svima koji svoja sjećanja znaju i mogu suobličiti u riječi, kolumne, anegdote, čakavske stihove, koji nas njima dotiču i nadam se u nekoj mjeri otrježnjuju i identitetski osnažuju.
Moj nedavni pokušaj da kroz virtualnu inačicu urednički davno osmišljene časopisne rubrike „Fotovremeplov“ Rapskoga lista, oživim staru fotografiju „Barbatki va trsju“ koju sam prije nekoliko godina snimio izloženu na zidu „Kominovog“ zavičajnog muzeja u Barbatu, naišla je na još jednu prekrasnu reakciju gospodina Željka Perana.
Naime, na moj poduži upit njemu upućen iz Zagreba WhatsApp-om, u kojem sam izrazio sumnju da će mu lica težakinja biti poznata, ali da se svejedno uzdam u njegovu kreativnu sposobnost da nam na najbolji mogući načina dočara prostor, ljude i vrijeme zaustavljeno na fotografiji, dobio sam Željkov kratki odgovor koji me oduševio: „Dragi Hrvoje, poznajem sve ove osobe sa slike, među kojima je i moja mama. Sad sam u Puli, vraćam se do četvrtka. Poslati ću ti imena po redu, mjesto snimanja i godinu. Pozdrav Željko.”
Naša se komunikacija naravno nastavila, a onda sam od Željka dobio i puno, puno više od vrijednih faktogafskih podataka, pa eto, nakon ovog podužeg uvoda, konačno vam donosim sve što mi je o ovoj posebnoj i, Bogu hvala, sačuvanoj staroj fotografiji, napisao naš Željko Peran:
– “Koliko mi je poznato fotografija je gotovo sigurno nastala između 1946. i 1948. godine. Pozicija na kojoj se ove naše rapske težakinje s fotografije nalaze otprilike je u blizini današnjeg supermarketa „Petra“ u Barbatu. Njih je fotograf ovim, slobodno možemo reći, povijesnim snimkom ovjekovječio u trenutku kada su okapale vinograd.
Koliko sam mogao doznati autor fotografije je, premda nama imenom nepoznat, bio jedan od gostiju koji je baš tada boravio na Rabu, a izrađenu fotografiju poslao je kasnije svojem domaćinu pa se tako nakon dugo vremena našla na zidu muzeja u Kominu, te je u konačnici stigla digitano obrađena i na portal Rab Danas.
U pozadini slike, s lijeva, između prve dvije težakinje, vidi se crkva sv. Stjepana u Barbatu. U vrijeme kad je nastala ova slika osim crkve i župnog dvora, u blizini nije bilo drugih kuća. Zapadno su najbliže kuće bile u nizu „Janići“, a južno i jugoistočno uz more bila je samo „Kovačija“ pa sve do Grca nije bilo niti jedne kuće i zatim Kaštel. Sjeverno i sjeveroistočno od crkve su bili Juričićevi, Štokalovi i Miknićevi dvori. Tamo više nema nikoga tko se tako preziva.
Današnji Hotel Barbat, tada Poljoprivredna zadruga, izgrađen je 1948./1949. godine, zato ni nje nema na slici. Cijelo vidljivo područje kroz Barbat tada je bio obrađeno. U naselju je bilo više ratarskih kultura, a istočnije su prevladavali vinogradi i u to vrijeme zapravo i nije bilo neobrađenih površina.
Na slici s lijeva na desno pojavljuju se: Zore Perkić, Marija Perkić, i Anđela rođ. Perkić, udana Debelić u Banjolu, bile su to naime tri sestre, prve dvije nisu bile udane. Slijedi Marija rođ. Deželjin, udana Krstinić u Barbatu, pa Marija rođ. Debelić udana Peran, zatim Jelica rođ. Deželjin udana Kordić i Dragica rođ. Jureša udana Perkić, šogorica prije navedenih triju sestara. Nažalost odavna su već sve pokojne.
U ono vrijeme su, osim žena s fotografije i mnoge druge, puno rjeđe muškarci, odlazile na „žurnade“ – radne dnevnice za neku protuvrijednost u novcu. Žurnadama bi zapravo malo potpomognule svoj skromni kućni budžet kako bi vlastitim ukućanima i djeci omogućile pristojniji život, školovanje, uredniju odjeću i druge, u ono doba nužne potrepštine za školu i svakodnevni život. Bio je to težak i zapravo mukotrpan posao, ali trebalo je preživjeti.
Muškarci su najčešće obavljali sve ostale poslove i to poglavito one teže, ali prije svega na svojem imanju.
Nadničarenje je bilo vrlo izraženo upravo u Barbatu jer tamo nije bilo velikih polja za otočne prilike koja su se mogla obrađivati uz pomoć volovskih zaprega. Barbat je bio izuzetno visoko proizvodno vinogradarsko područje i tu volovi nisu mogli biti od velike pomoći, tu se, naime, sve obrađivalo ručno.
Vinograd je, a to znaju svi koji se vinogradima bave, tražio slugu, a ne gospodara. Sve te nadničarke i nadničari zapravo su bili sluge vinograda kojeg je trebalo izuzetno dobro nadzirati kroz cijelu godinu, a poglavito u vrijeme vegetacije i berbe grožđa.”
Eto, mi vam uz ove prekrasne darove svjedoka vremena Željka Perana, donosimo i tri njegove prekrasne čakavske pjesme iz zbirke „Ča me tude drži“, koju sam imao čast grafički pripremiti i izdati u vlastitoj nakladi, a koje apsolutno dočaravaju otok i ljude tog vremena na najizvorniji mogući način. Hvala od srca gospodinu Željku Peranu.
Napisali: Hrvoje Hodak i Željko Peran
Težakinje
Vridnice,
one ke su na žernade odile,
raskapale, prekapale,
sadile kolčale, vezale,
cimale intikale,
na kobilu kopale,
travu gulile, vrtnale,
vezale intikale
pa jopet vezale, cimale,
intikale
i tako više put do trgatve
i vaik Boga molile,
intradu nevera da jin ne zatare
i za svaku malu
Bogu bi falu dale.
Težak
Na srcu mu žuj stoji,
učinjen od ran,
teških težaških dan.
Od suz naboćen,
vas dešperan.
Stoji sam sa žujen na srcu,
učinjenin od
teških težaških dan.
Barbaska trsja
Trsja barbaska,
magriž vas je zatrl,
pokli vas motika ni takla
i kako ni ruke
ka bi vas na kobilu
s pramalićen skopala
i povrtnala.
Trsja barbaska,
vi ka ste bila život sela
z drugin životon vaš se je zatrl,
draga nan trsja barbaska.
