
Foto: Arhiva obitelji Vidas Vidović
Draga Sonja, sada, sada ostaju samo sjećanja, pregršt sjećanja, na naših 50 godina prijateljstva: 50 godina!
Proljeće 1974. u OŠ u Rabu povezalo nas je za cijeli život: engleski i hrvatski. Slični svjetonazori, vedrina i smijeh, tvoj srdačan smijeh “od srca” još zvoni!
Ali i pored lijepih trenutaka u našem odgovornom obrazovnom radu, bilo je i tegobnih. Ispratili smo generacije mladih iz škole, iz razrednih klupa, s ekskurzija i “bacili ih u more života”!
Susrećemo ih dnevno na njegovoj nemirnoj pučini i kad susret najčešće završi: “…a sjećate se nastavnice…?” Kako ih se ne bismo sjećale!?
Ta djeca, mladi, bila su tema naših razgovora i kada si odselila u svoj rodni Zadar.
Udaljenost Rab-Zadar poticala nas je na putovanja i druženja, sada već obiteljskih ljudi.
A onda, doziv: “Sonjaaa!” ispred vašeg prozora na Kalelargi, šetnja rivom do ateljea i kava na sunčanom Forumu!
Kako dalje bez tebe, a ipak s tobom? Ostavila si trag u beskraju! U beskraju zvjezdane noći potražit ću trag uzajamne ljubavi. Bit će to najsvjetlija zvijezda neba!
Tako se valjda traži utjeha u boli za dragim ljudima!
Adio Sonja!
Tvoja Jasna s obitelji
