Foto: RabDanas / enciklopedija.hr
Glasoviti Rabljanin, ljevač zvona i topova, svakako je naš najveći ljevač bronce. Bio je ugledni građanin Dubrovačke Republike, mnogi su njegovi topovi poslužili obrani Republike te su mu Dubrovčani odali priznanje nazvavši jednu ulicu u Gradu njegovim imenom. Rabljani su pak po njemu nazvali jedinu školu na otoku, OŠ Ivana Rabljanina.
Ne zna se točan datum ni godina njegova rođenja, no povjesničari tvrde da se sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. st. navršila petstota godina njegova rođenja.
Rođen je na Rabu u drugoj polovici 15. st., dok je otok bio pod Venecijom, a od 1504. godine živio je u Dubrovniku gdje je i umro 18. svibnja 1540. godine. Bio je vrsni majstor, umjetnik i njegovo je umijeće bilo poznato i izvan Dubrovačke Republike.
De la Tolle Joannes Baptista zvan Baptista ili Joannes Arbensis ili Ivan Rabljanin Krstitelj, potomak je ugledne hvarske obitelji, a rodom Rabljanin.
Zanimljiv je i kao tehnolog i metalurg, primjenjivao je sličnu ili istu tehniku lijevanja kao i njegov suvremenik Leonardo da Vinci. Uživao je velik ugled jer je njegove topove Republika prodavala u južnu Italiju i Španjolsku. Njegovi suvremenici su poznati hrvatski pjesnici Mavro Vetranović i Šiško Menčetić te benediktinac i povjesničar Ludovik Crijević kao i Ilija Crijević, autor humanističkih natpisa na njegovim zvonima i topovima.
Pretpostavlja se da je zanat izučio na Rabu te da je na Rabu postojala ljevaonica zvona i topova jer u molbi kojom se natječe za posao ljevača u Dubrovačkoj Republici on navodi da je od svojeg djetinjstva s najistaknutijim majstorima lijevao topove.
Rabljaninovo remek-djelo top “Gušter” vjerojatno je pao u more 1814. godine, kada su Austrijanci skidali topove s tvrđave namjeravajući ih odnijeti u Beč. I danas
postoji legenda o padu tog topa podno tvrđave Lovrijenac, a usprkos nepoznavanja precizne lokacije, bilo je i nekoliko neuspjelih pokušaja vađenja.
“Tradicija razvijenih obrta na Rabu seže u doba križarskih ratova, dakle u razdoblje od 12. st. do 14. st. Razvoj je, doduše, zastao zbog haranja kuge u 15. st. otkada su sve do danas neke kuće napuštene, a njihovi prozori zazidani. Krajem toga stoljeća život se u Rabu polako obnavlja, a grad se ponovno izgrađuje, pa stare tradicije nije potpuno nestalo“ (V. Muljević). U svojoj molbi za posao Ivan dalje navodi “da je svoj zanat iskušao u glavnim središtima i istaknutim zemljama, da znade lijevati bombarde za tvrđave, bombarde za galije, baziliske, topove, kortalde, kolubrine, pasavolante, falkonete, arkibuse, mužare, metalne kugle.”
Povjesničari pretpostavljaju da je radio u Veneciji i Njemačkoj odnosno u Austriji, a L. Beritić drži da je Ivan Rabljanin tada jedini ljevač u Dubrovniku, dok F. Bulić smatra da je Ivan u Dalmaciji osnovao prvu ljevaonicu uopće te da je sljedeća osnovana tek 1820. godine.
U ljevaonici Ivana Rabljanina izliveno je mnogo topova, a prvo je izliven top 1505. g. na kojem je izrađen natpis i lik svetoga Vlaha. Zvona iz njegove radionice nerijetko su ukrašavana reljefnim slikama svetaca, a top iz 1522. sačuvan do naših dana, ukrašen je renesansnim oblicima s cvijećem i pticama.
Poznato je da je cijeloga života održavao veze s obitelji i Rabom (imao je četiri pomoćnika Rabljanina u svojoj ljevaonici) i često je posjećivao brata Krista na Rabu.
Do danas je sačuvano i zvono na gradskom satu u Dubrovniku iz 1506., a zvono izliveno 1510. bilo je do početka prvog svjetskog rata na zvoniku Katedrale u Dubrovniku. Zvono na tornju crkve Dominikanskog samostana na Pilama, saliveno je 1516., a 1525. malo zvono za crkvu svetog Andrije na Pilama. Dva zvona iz 1528. nalaze se u župnoj crkvi Navještenja Marijina izvan zidina Stona. Njegovim najljepšim topom smatra se “Gušter” saliven 1537. s tekstom Ilije Crijevića. Njime je bila naoružana tvrđava Lovrijenac, a danas leži potopljen na dnu mora podno Lovrijenca. Mnogim se drugim topovima i zvonima tijekom stoljeća izgubio trag, no “Guštera” bi valjalo spasiti od zaborava. “Doista bi trebalo poduzeti mjere da se ovo remek djelo izvuče iz mora, kad je zapravo na dohvat ruke.“ ( V. Muljević ).
Za svoj rodni otok salio je drugo zvono župne crkve Uznesenja Marijina na Rabu s reljefnim slikama sv. Veronike, sv. Franje, sv. Ivana Krstitelja te sv. Jakova.
U ovim svetačkim slikama V. Muljević otkriva obiteljsku simboliku: lik sv. Jakova možda predstavlja njegovog pokojnog sina Jakova, a likovi sv. Veronike i sv. Franje njegovu majku i oca. U liku sv. Ivana Krstitelja predstavlja – samog sebe – ljevača Ivana. Pretpostavlja se da je to njegovo zvono, koje je i posljednje saliveno, posvećeno uspomeni na njegovu obitelj.
Poznato je da je cijeloga života održavao veze s obitelji i Rabom (imao je četiri pomoćnika Rabljanina u svojoj ljevaonici) i često je posjećivao brata Krista na Rabu.
Svojim posljednjim zvonom tako se odužio i obitelji i rodnom otoku.
Autor: Milena Grce
