Foto: Ruža Kaštelan
U nedjelju je Cvitnica, kako je od davnine naziva puk u Barbatu, proslavljena je procesijom mnoštva vjernika noseći maslinove grančice u pratnji magarca imenom Moro, kojeg je vodio njegov vlasnik Slavko Perkić Mečka, a jahao njegov unuk Evan Perkić. Na taj je način simbolizirao ulazak Isusa na magarcu u grad Jeruzalem, a ovdje ulazak u crkvu sv. Stjepana u Barbatu.
Nedjelju prije Uskrsa slavimo blagdan Cvjetnicu: Nedjelju Muke Gospodnje. Ovaj kršćanski blagdan uvod je u Veliki tjedan, a u crkvama diljem zemlje i svijeta blagoslivljaju se grančice palmi, maslina i lovorike.
Kada je Isus ulazio u Jeruzalem narod ga je dočekao mašući s palminim i maslinovim grančicama u rukama. Običaj blagoslivljanja grančica počeo je u 4.stoljeću, a iz Rima u kojem se pojavio u 9. stoljeću se proširio po čitavom svijetu. Tako bogoslužje na ovaj dan ima dvostruki sadržaj: prvi je svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, a drugi je pjevanje ili čitanje Muke Isusove.
S blagdanom Cvjetnice počinje Veliki tjedan, kada se katolici prisjećaju muke Isusove, tjedan velike ozbiljnosti i sabranosti, a posebno se obilježava Veliki četvrtak, Veliki petak te uskrsno bdijenje i to slavljem najvećeg katoličkog blagdana, Uskrsa.
Ovu Cvitnicu, kako je naziva od davnine puk u Barbatu, proslavljena je procesijom mnoštva vjernika noseći maslinove grančice u pratnji magarca, imenom Moro, kojeg je vodio njegov vlasnik Slavko Perkić Mečka, a jahao njegov unuk Evan Perkić, pa tako simbolizirao ulazak Isusa na magarcu u grad Jeruzalem, ovdje ulazak u crkvu sv. Stjepana u Barbatu.
Jer Božji put nije uopće tako mističan kako ponekad vjerujemo, nije ga teško zamijetiti. Mi smo i vi i ja , Božja volja, Božje kucanje. To ste vi i to sam ja, bez prtljaga, bez puta i bez cilja. Mi sami s našim pretpostavkama i našim zadatcima baš sada. Ne treba sve pretvarati u tajnu. Puno toga je u našem životu jasno i očito, samo zastanimo i osluhnimo.
A vlč. Krunoslav Boras, župnik u Barbatu je u svojoj homiliji između ostalog rekao:
“Slušajući ovu potresne riječi oko Isusovih posljednjih sati među nama, a mi smo nekako na to naučili, da to postaje običaj, tradicija, a Muka Gospodnja donosi toliko poruka za naš život i za naše spasenje. A kad čovjek uzme stvar u svoje ruke ne može nikako drukčije biti nego ovako, zločin nad zločinom, mržnja nad mržnjom, osveta nad osvetom, sebično nad sebičnošću, kada se počne obračunavati sa samim Bogom, a nismo ni svjesni kako možda i ne mislimo, ali obračun s Bogom, obračun je protiv nas samih. Ušli smo svečano, u procesiji smo ušli u ovu našu crkvu koja je naš Jeruzalem. U evanđelju čitamo kako Isus ulazi u Jeruzalem kako nije očekivano, jer drže Isusa kraljem, pa su mu i pripremili i doček, ali on ulazi na magaretu, simbolu malenih i poniženih, ulazi gotovo na prijevoznom sredstvu sramote, ulazi sam Bog okićen ljudskim pogledima, palminim i maslinovim grančicama. I kao da kaže nisam ja kralj ovoga svijeta, ne želim ja biti različit od vas koji ste sa svojim mukama došli na ovo hodočašće, vi koji ste siromašni, koji ste potrebni ne samo materijalne, nego i duhovne ljudske blizine. To je Bog, zato ga mnogi nisu shvaćali. I nije onaj koji dolazi kao štićena osoba u blindiranim vozilima među svoj narod što se danas događa u ovoj nakaradnoj suvremenoj civilizaciji demokracije. I ljudi biraju vođu, a onda se taj isti vođa čuva od tog istog naroda koji ga je birao. Štićena je osoba – od koga – od onih kojima služi, a zašto je štićena, jer ne služi …. Jer treba uzeti „magare“ pa na njemu jahati među svojim narodom, nego se o trošku upravo od onih koji su ih birali mora formirati kolona i pratnja, čuvara, zaštitara, poklisara, izjelica… koji će se negdje usput svratiti i dobro objedovati. To je razlika između Isusa i ovoga našega svijeta. A Isus dolazi kao Bog, maleni i ponizni.”
Tako je Maslinska nedjelja, Cvjetnica obilježena maslinovim grančicama, a u Barbatu se grančice ukrašavaju i cvjetićima šeboja, ili rapski rumanije (lat. matthiola incana), a tako ukrašene i blagoslovljene grančice čuvaju se u domovima, do slijedeće godine.
Anselm Grun napisao je: “U dubini svoje duše pronalazimo samoga sebe. Ipak, kada smo pronašli sebe, ne ostajemo samo na tome. Jer smo u dubini duše ponajprije povezani sa svim ljudima. A zatim, tamo gdje smo istinski slobodni, slobodni smo i okrenuti se drugome u ljubavi. Tamo se događa obrat iz Ja u Ti.”
Tekst i fotografije: Ruža Kaštelan
