Nenu Ničić ne treba posebno predstavljati rapskoj publici. Prije nekoliko godina na portalu Rab Danas ispričala nam je svoju nevjerojatnu sportsku priču: od djevojčice koja je još kao sedmogodišnjakinja sjela na motocikl, preko natjecanja u muškoj konkurenciji i europskih i svjetskih motocross staza, do ozljeda koje su zaustavile njezinu profesionalnu karijeru.
No nekoliko godina u životu sportaša može značiti cijelu jednu novu priču.
OGLAS
OGLAS
Nena je danas u drugačijoj životnoj fazi. I dalje je povezana s motorima, sportom i svijetom custom motocikala, ali iza nje više nije samo priča o utrkama, rezultatima i brzini. Tu su iskustvo, majčinstvo, obitelj, posao, nova generacija vozača, odnos prema sportu nakon profesionalne karijere i pitanje što čovjeku ostaje kada se jednom ugase reflektori natjecateljske staze.
Upravo zato ovaj put nismo željeli ponovno pitati Nenu kako je počela voziti, koliko je trenirala ili koje je rezultate ostvarila. To smo već ispričali. Zanimalo nas je što se događa nakon svega toga: kako danas gleda na djevojčicu koja je nekada jurila motocross stazom, što joj je sport dao, što joj je uzeo, kako danas doživljava brzinu i rizik te vidi li sebe možda u ulozi osobe koja svoje iskustvo prenosi novim generacijama.
Jer neke priče ne završavaju kada prestane profesionalna karijera. Samo promijene brzinu.
Nena danas, za razliku od Nene nekad
Kada danas pogledaš svoju motocross karijeru, što ti prvo padne na pamet: ponos, nostalgija, zahvalnost ili nešto četvrto?
Prije svega – ponos i zahvalnost. Naravno da postoji i velika doza nostalgije jer je motocross obilježio gotovo cijelo moje odrastanje i veliki dio života. Kada danas pogledam unatrag, zapravo tek sada shvaćam koliko je sve to bilo veliko. Kao djevojčica ušla sam u sport u kojem gotovo da nije bilo djevojaka. Godinama sam se natjecala s dečkima, kasnije vozila hrvatska prvenstva, europske i svjetske utrke, bila viceprvakinja Hrvatske, nastupala na Svjetskom prvenstvu u Japanu, vozila za austrijski, a kasnije i njemački tim na svjetskom prvenstvu te prošla život profesionalnog sportaša sa svim njegovim lijepim i teškim stranama. Bilo je pobjeda, podija, nagrada, putovanja, velikih utrka i prekrasnih trenutaka, ali bilo je i padova, ozljeda, odricanja i trenutaka kada sam morala ponovno pronaći snagu za nastavak. Danas na sve to gledam puno zrelije. Rezultati i pehari su lijepi, ali najveća vrijednost te karijere je osoba koju je sport od mene napravio. Naučio me disciplini, odgovornosti, upornosti i tome da nakon pada moraš ustati – ne samo na stazi nego i u životu.
Jesi li danas ista osoba koja je kao djevojčica sjela na prvi motor?
U svojoj srži – jesam. Još uvijek imam onu istu tvrdoglavost, natjecateljski karakter i želju da pokušam nešto što možda drugima izgleda nemoguće. Još uvijek mi se, kada stavim kacigu, probudi ona ista djevojčica koja samo želi voziti. Ali danas sam, naravno, puno drugačija žena. Danas sam supruga, majka dvojice dječaka, poduzetnica i osoba koja iza sebe ima puno životnog iskustva. Više ne donosim odluke samo za sebe. Mislim da sam zadržala ono najbolje od te djevojčice – hrabrost, znatiželju i ljubav prema motorima – ali sam tome dodala iskustvo, odgovornost i svijest o tome koliko je život veći od jednog rezultata ili jedne utrke.
Što si o sebi naučila tek nakon što si prestala biti profesionalna natjecateljica?
Naučila sam da moja vrijednost nije određena samo rezultatom. Kada dugo živiš profesionalni sport, navikneš se da stalno postoji sljedeći trening, sljedeća utrka, sljedeći rezultat koji moraš postići. Velik dio identiteta izgradiš oko sporta.Tek kada se taj ritam prekine, moraš upoznati sebe bez startnog broja, bez rezultata i bez sljedeće utrke u kalendaru. Tada sam shvatila da sve ono što mi je motocross dao mogu prenijeti u druge dijelove života – u obitelj, posao, majčinstvo i nove projekte. I možda najvažnije, shvatila sam da prestanak profesionalne karijere ne znači da prestaješ biti sportaš. Taj način razmišljanja ostaje u tebi.
Postoji li nešto što bi danas napravila drugačije?
Sigurno postoje stvari koje bih s današnjim iskustvom napravila drugačije, ali ne bih mijenjala svoj put. Možda bih više uživala u nekim trenucima umjesto da stalno razmišljam o sljedećem rezultatu. Kada si mlad sportaš, sve ti se čini normalno – putovanja, velika natjecanja, svjetsko prvenstvo, timovi, sponzori… Tek kasnije shvatiš koliko su to zapravo bili posebni trenuci. Ni “pogreške” ne bih potpuno izbrisala jer su i one dio osobe kakva sam danas.
Kako izgleda život kada više nema onog ritma treninga, putovanja, natjecanja i stalnog dokazivanja?
Zanimljivo je da moj život ni danas nije pretjerano miran. (smijeh). Imam supruga, dva sina, obitelj, posao, Rivertown Custom Cycles, svakodnevne obaveze i ponovno utrke. Samo je ritam drugačiji. Nekada je gotovo sve bilo podređeno meni kao sportašici. Danas je situacija obrnuta. Utrke moram uklopiti u život majke, supruge i poduzetnice. Možda najbolji primjer je Glemseck 2026. Osvojila sam treće mjesto na Rocket Race Club utrci, stajala na podiju i nekoliko sati kasnije ponovno bila mama koja razmišlja kako što prije stići kući jer sinu počinje škola. To je danas moj život – iz kožnog odijela ravno u svakodnevicu. I zapravo ga upravo zbog toga volim.
Je li bilo teško prihvatiti da tijelo više ne može ono što je nekada moglo?
Je. Profesionalni sport nauči te da tijelo stalno tjeraš preko granice, a motocross je fizički izuzetno zahtjevan sport. Nakon toliko godina, padova i ozljeda tijelo jednostavno pamti. Najteže je prihvatiti činjenicu da u glavi još uvijek znaš točno što želiš napraviti, ali tijelo ponekad kaže da više nije isto kao prije deset ili petnaest godina. Ali danas imam drugačiji odnos prema tome. Više poštujem svoje tijelo. Ne moram više nikome dokazivati da mogu izdržati bol ili voziti pod svaku cijenu.
Nedostaje li ti natjecateljski adrenalin?
Da nije tako, vjerojatno se ne bih ponovno natjecala. (smijeh) Natjecateljski adrenalin očito je nešto što nikada nije potpuno nestalo iz mene. Samo sam pronašla drugačiji oblik.Danas vozim utrke ubrzanja i to mi ponovno daje onaj osjećaj koji je jako teško objasniti nekome tko se nikada nije natjecao. Trenutak prije starta, koncentracija, adrenalin, buka motora i onda nekoliko sekundi u kojima postoji samo ono što je ispred tebe. To je osjećaj koji mi je nedostajao.
Postoji li trenutak kada pomisliš: “Još bih jednom odvozila pravu utrku”?
Apsolutno. I ne samo da pomislim. Nakon jedanaest godina ponovno sam sjela na motocross motor i osjećaj je bio nevjerojatan. U jednom trenutku kao da tih jedanaest godina nije ni prestalo. Motocross će uvijek biti moja prva velika sportska ljubav. Drag utrke danas su moja nova natjecateljska priča, ali kada čujem motocross motor i osjetim miris staze, jedan dio mene uvijek poželi ponovno stati iza rampe.
Nakon svih padova i ozljeda, kako danas doživljavaš rizik? Jesi li postala opreznija?
Jesam, prvenstveno zato što danas više nisam odgovorna samo za sebe. Kada si mlad, misliš da si gotovo neuništiv. A kada postaneš majka, perspektiva se dodatno promijeni. I dalje volim brzinu i natjecanje, ali danas puno više razmišljam o granici između hrabrosti i nepotrebnog rizika. Motocross mi je definitivno pomaknuo granicu straha, ali majčinstvo me naučilo poštovati posljedice.
Kada danas sjedneš na motor, razmišljaš li o onome što se može dogoditi ili jednostavno uživaš?
Svjesna sam rizika, ali kada stavim kacigu i krenem, ne mogu razmišljati o svemu što bi se moglo dogoditi. Da tako razmišljaš, nikada ne bi mogao ozbiljno voziti. Poštujem motor, brzinu i svoje granice. Ali onda se prepustim vožnji. Upravo je to jedan od razloga zašto toliko volim motocikle – kada vozim, potpuno sam prisutna u tom trenutku.
Nova natjecanja i nove pobjede
U posljednje tri godine puno se toga promijenilo, no uslijedila su i nova natjecanja i nove pobjede?
Da, i možda je upravo to najljepši dio moje današnje priče. Mislila sam da je ozbiljna natjecateljska priča za mene završila s motocrossom, ali očito sport još nije završio sa mnom. U posljednjih nekoliko godina ponovno sam pronašla natjecateljski adrenalin kroz utrke ubrzanja. Glemseck 101 u Njemačkoj postao je posebno mjesto za nas i 2026. bila je naša deseta godina nastupa na Glemsecku. Godinu ranije osvojila sam nagradu Best Styling, a 2026. došao je rezultat koji mi je posebno drag – treće mjesto i brončana medalja u Rocket Race Club utrci. Posebno mi znači što govorimo o vrlo ozbiljnim custom motociklima, snažnijima od standardnih izvedbi, i vrlo iskusnim vozačima iz različitih grana motosporta. Nakon dvadesetak godina motocrossa, obitelji, djece, posla i svega što se dogodilo između, ponovno stati na međunarodno postolje bio je poseban osjećaj. Ta bronca za mene ima vrijednost zlata.
Kako se tvoj odnos prema brzini promijenio otkako si postala mama?
Brzinu i dalje volim. To se očito neće promijeniti. Ali danas je puno više poštujem. Prije sam razmišljala kao sportašica. Danas istovremeno razmišljam kao sportašica i kao mama. Znam da me kod kuće čekaju dva dječaka i suprug. Zato više ne osjećam potrebu dokazivati hrabrost nepotrebnim rizikom. Brzina mi danas nije dokazivanje. Ona je užitak, koncentracija i natjecanje.
Dečki su krenuli tvojim stopama – odnosno kotačima?
Kod nas je gotovo nemoguće pobjeći od kotača. Odrastaju u obitelji u kojoj su motocikli, BMX, radionica i utrke normalan dio života. Njihov tata Mirko bivši je BMX i FMX vozač, ja dolazim iz motocrossa, a moj otac Kristan također je bio motocross vozač i trener. Zato je potpuno prirodno da i njih privlače sport i dva kotača. Ali jednu stvar jako želimo – da pronađu svoj put. Ne želim da se bave nečim samo zato što su mama i tata to radili. Ako izaberu sport i motore, imat će našu podršku i iskustvo. Ako izaberu nešto potpuno drugo, imat će istu podršku.
Jesi li danas bolje razumjela strah koji je nekada osjećala tvoja majka?
Apsolutno. Mislim da neke stvari jednostavno ne možeš potpuno razumjeti dok ne postaneš roditelj. Kao dijete i kasnije profesionalna vozačica razmišljala sam o utrci. Mama je vjerojatno razmišljala samo o tome da se vratim kući cijela.
Danas, kada gledam svoju djecu, puno bolje razumijem tu stranu priče.
Ženska strana motociklizma
Kako danas vidiš položaj žena u motociklizmu?
Situacija je puno bolja nego kada sam ja počinjala. Danas je puno više djevojaka i žena u motociklizmu i motorsportu i puno su vidljivije. Ali još uvijek postoje situacije u kojima žena prvo mora dokazati da pripada tamo. Meni je posebno drago kada vidim djevojku koja se ne boji ući u sport samo zato što je tradicionalno označen kao “muški”. Motor ne zna vozi li ga muškarac ili žena. Na stazi na kraju govori ono što napraviš.
Je li se odnos prema ženama vozačicama promijenio od vremena kada si ti počinjala?
Puno. Kada sam ja počinjala, djevojčica na motocross motoru bila je gotovo atrakcija. Velik dio svoje karijere provela sam vozeći upravo protiv dečkâ. Danas djevojke imaju puno više uzora, ženska prvenstva su vidljivija, društvene mreže omogućuju sportašicama da same ispričaju svoju priču i općenito postoji veće prihvaćanje žena u motorsportu.
Još uvijek nije sve idealno, ali promjena je ogromna.
Što bi poručila djevojčici koja danas želi ući u sport u kojem još uvijek dominiraju muškarci?
Rekla bih joj: nemoj prvo razmišljati o tome što drugi misle da možeš. Prvo otkrij što ti želiš. Kada sam ja počinjala, nisam imala puno djevojaka oko sebe na koje sam se mogla ugledati. Zato mi je danas posebno važno da djevojčice vide da postoji mjesto za njih. Ne moraš biti „jedna od dečki“. Ne moraš izgubiti svoju ženstvenost da bi bila snažna sportašica. Radi, treniraj, poštuj sport i neka tvoji rezultati govore za tebe.
Jesi li ikada osjećala da moraš biti dvostruko bolja da bi te shvatili ozbiljno?
Jesam. Kada si jedina ili jedna od rijetkih djevojaka u muškoj konkurenciji, uvijek postoji dodatna pažnja. Ako napraviš pogrešku, ona se primijeti. Ako želiš poštovanje, moraš ga zaraditi. Ali to me kroz godine učinilo još tvrdoglavijom. Nisam željela da me pamte zato što sam „cura koja vozi“, nego zato što sam vozačica koja može biti konkurentna. I danas, kada na utrci stanem protiv muškarca, ne želim poseban tretman. Želim isti start i istu priliku.
Rab i motocross
Kako danas vidiš motocross scenu na Rabu?
Rab ima veliku motociklističku tradiciju i ljude koji vole motorsport, ali mislim da postoji puno neiskorištenog potencijala. Imamo djecu koju zanimaju motori, imamo ljude s iskustvom i imamo povijest ovog sporta. Ono što nedostaje jest kontinuitet i mjesto na kojem bi mladi mogli sigurno i organizirano učiti.
Ima li Rab dovoljno prostora i mogućnosti za mlade?
Mislim da bi mogućnosti mogle biti puno veće. Motorsport mladima treba ponuditi u kontroliranim uvjetima. Puno je bolje da dijete uči pravilnu tehniku, zaštitnu opremu, disciplinu i poštovanje motora na uređenom prostoru nego da samo pokušava negdje gdje za to nema uvjeta.
Što bi trebalo napraviti da Rab dobije novu generaciju motocross vozača?
Prije svega treba postojati prostor, dobra organizacija i ljudi spremni prenijeti znanje. Motocross nije samo sjesti na motor i dati gas. Djecu treba od početka učiti tehnici, sigurnosti, fizičkoj pripremi, ponašanju na stazi i poštovanju prema drugim vozačima. Kada postoji sustav, onda postoji mogućnost da se pojavi i nova generacija.
Bi li voljela jednog dana sudjelovati u stvaranju škole ili programa za mlade vozače?
Da. To bi za mene imalo veliko značenje. Nakon toliko godina u sportu bilo bi lijepo dio iskustva vratiti novim generacijama. Ne samo kako brže voziti nego i kako biti sportaš – kako prihvatiti poraz, kako raditi, kako se vratiti nakon pada i kako poštovati protivnika. Ako jednog dana za to budu postojali pravi uvjeti, definitivno bih voljela biti dio takve priče.
Custom motocikli i stvaranje
Što za tebe znači kada motocikl nije samo vozilo nego proizvod nečije ideje i karaktera?
Upravo je to ono što volimo u Rivertown Custom Cyclesu. Custom motocikl za mene nije samo prijevozno sredstvo. To je nešto što nastaje iz ideje, karaktera i osobnosti vlasnika, ali i osobe koja ga gradi. Kod takvog motocikla detalji pričaju priču. I upravo zbog toga dva custom motocikla nikada nisu potpuno ista.
Koliko motocikl može govoriti o osobi koja ga vozi?
Jako puno. Netko želi agresivan, sirov motor. Netko želi eleganciju i čiste linije. Netko želi nešto potpuno ludo što će svi primijetiti, a netko želi motor čiju će posebnost prepoznati samo pravi poznavatelji. Zato mislim da dobar custom motocikl uvijek ima dio karaktera vlasnika u sebi.
Što ti je danas zanimljivije: voziti gotov motor ili sudjelovati u njegovu stvaranju?
Najljepša mi je kombinacija jednog i drugog. Kada sudjeluješ u stvaranju motocikla, razviješ poseban odnos prema njemu. Gledaš kako od ideje nastaje nešto stvarno, biraš detalje i pratiš cijeli proces. A onda ga prvi put voziš. Tada to više nije samo motor koji si kupio. To je nešto u čemu postoji dio tebe.
Imaš li svoj “idealni motor” koji još nisi napravila?
Mislim da za nekoga tko živi u svijetu custom motocikala idealni motor nikada nije potpuno završen. Uvijek postoji još jedna ideja. Moj idealni motor morao bi spojiti ono što jesam – nešto potpuno naše. I naravno, morao bi imati karakter. Motor koji je savršen samo na papiru meni nije zanimljiv. Moraš ga pogledati i odmah nešto osjetiti.
Kad je Nena bez motora
Što te danas najviše veseli kada nisi u radionici ili na motoru?
Obitelj. Koliko god moj život bio povezan s motorima, danas su mi najvrjedniji upravo obični trenuci sa suprugom i djecom. Nakon toliko godina putovanja i sporta naučiš koliko su vrijedne stvari koje možda kao mlađi uzimaš zdravo za gotovo.
Imaš li danas neki novi san koji nema nikakve veze s motociklima?
Moji snovi danas nisu toliko vezani uz pehare koliko uz život koji gradimo. Želim da moja djeca odrastaju sretna, da imaju slobodu pronaći ono što vole i da jednog dana pamte svoje djetinjstvo kao nešto lijepo.Želim da kao obitelj imamo vrijeme jedni za druge. Danas mi je to puno važnija definicija uspjeha nego prije.
Što ti je danas važnije nego prije deset godina?
Vrijeme. Prije deset godina mislila sam da uvijek postoji sljedeća sezona, sljedeća utrka i sljedeća prilika. Danas znam koliko brzo godine prolaze. Zato mi je važno s kim provodim vrijeme, kakve uspomene stvaramo i jesam li bila prisutna u životima svoje djece.
Kada bi mogla razgovarati s malom Nenom koja upravo sjeda na prvi motor, što bi joj rekla?
Rekla bih joj: “Vozi. Ne boj se. Bit će puno teže nego što sada možeš zamisliti, ali odvest će te na mjesta o kojima još ni ne znaš sanjati. Past ćeš puno puta. Ponekad će boljeti. Ponekad ćeš misliti da je gotovo. Ali svaki put ćeš ustati. Jednog dana nećeš više voziti samo zato da pobijediš. Shvatit ćeš da te svaki kilometar, svaki pad, svaki podij i svaki poraz stvara u osobu koja ćeš postati. I zato uživaj malo više. Ne žuri toliko prema sljedećoj pobjedi.”
Nena i obitelj
Kad danas pogledaš svoj obiteljski život na Rabu, povratak iz inozemstva i sve što ste zajedno izgradili, što vam znači život na otoku?
Rab je naš dom i ovdje smo željeli graditi svoj život. Život na otoku nije uvijek jednostavan. Poslovne mogućnosti su drugačije nego u velikim gradovima, logistika je zahtjevnija, zimi je sve mirnije, ali upravo u tome postoji i nešto posebno. Naša djeca ovdje odrastaju uz obitelj, more, prirodu i osjećaj zajednice. Ljeti živimo jedan vrlo intenzivan Rab, a zimi potpuno drugi. I baš taj zimski Rab meni ima posebnu vrijednost. Tada se sve uspori i ponovno više vremena provodimo kao obitelj. Nakon godina putovanja i života vezanog uz sport, lijepo je imati mjesto koje stvarno možeš nazvati svojim domom.
Koliko je Rivertown Custom Cycles danas prepoznat izvan Raba i koliko vam činjenica da ste na otoku pomaže, a koliko otežava posao?
Rivertown Custom Cycles za Mirka i mene nije samo posao. U njemu je zapravo spoj velikog dijela naših života. Mirko dolazi iz BMX-a i FMX-a, ja iz profesionalnog motocrossa i danas drag racinga, tako da motocikli kod nas nikada nisu bili samo posao. Biti na Rabu ima dvije strane. S jedne strane otok nam daje identitet. Kada netko vidi nešto što smo napravili i čuje da dolazi iz male radionice s Raba, to ima posebnu priču. S druge strane, logistički je puno teže nego da se nalazimo u Zagrebu ili nekom velikom europskom gradu. Ali upravo zato mislim da danas, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, lokacija više ne mora biti ograničenje. Ako radiš nešto kvalitetno i autentično, ljudi to mogu pronaći bez obzira na to gdje se nalaziš.
Jeste li razmišljali o vlastitom serijalu u kojem biste potpuno preoblikovali nečiji motocikl?
Takav projekt bio bi nam jako zanimljiv. Mislim da imamo sve elemente za dobru priču – znanje, iskustvo, radionicu, motorsport, custom motocikle i našu obiteljsku priču. Ali meni bi bilo važno da to ne bude kopija nečega što već postoji. Voljela bih da ima naš karakter. Da gledatelj ne prati samo kako se mijenja motocikl nego upozna osobu kojoj pripada, zašto joj taj motor nešto znači i kako se ta priča onda prenosi u sam dizajn. To bi mogao biti projekt kroz koji bi ljudi puno bolje upoznali Rivertown.
Kada biste imali neograničen proračun za prvi takav projekt, čiji biste motor uzeli?
Više od poznatog imena privukla bi me dobra priča. Bilo bi jednostavno reći da želim motocikl neke svjetske zvijezde, ali meni bi možda bilo zanimljivije pronaći osobu čija priča stvarno nešto znači. Nekoga tko je cijeli život sanjao određeni motor ili nekoga kome bi taj motocikl predstavljao potpuno novo poglavlje života. Jer na kraju bih željela da ljudi pamte i motor i priču osobe kojoj pripada.
Imate li osjećaj da ono što radite na Rabu dovoljno jasno dolazi do ljudi izvan otoka?
Mislim da tu imamo još puno prostora. Znamo raditi ono što volimo, imamo iskustvo, imamo priču i autentičnost. Ono na čemu trebamo više raditi jest vidljivost. Voljela bih da netko iz Zagreba, Rijeke, Splita, Ljubljane ili bilo kojeg dijela Europe, kada traži nešto drugačije i autentično u svijetu custom motocikala, može naići na Rivertown Custom Cycles. Naš cilj nije biti još jedna radionica. Želim da ljudi kada čuju “Rivertown” znaju da iza tog imena stoje obitelj, motorsport, godine iskustva, Rab i stvarna ljubav prema motociklima.
Što biste voljeli da ljudi vide kada prvi put čuju za Rivertown?
Autentičnost. Voljela bih da odmah shvate da ovo nije umjetno stvoren brand. Mi stvarno živimo ono što radimo. Motocikli su bili dio naših života puno prije nego što su postali naš posao. I Mirko i ja imamo svoju povijest u motorsportu, a danas to iskustvo prenosimo u ono što stvaramo. Mislim da je upravo ta autentičnost najveća vrijednost Rivertowna.
Budućnost oktanskog sporta
Današnji sport je “hibridiziran”. Što će biti s oktanskim sportom ako elektrifikacija iz Formule 1 snažnije krene i prema motocrossu?
Motorsport će se sigurno mijenjati jer se mijenja cijela automobilska i motociklistička industrija. Tehnologiju ne možemo zaustaviti. Ali za mene osobno motocross i motorsport imaju i emocionalnu komponentu koju je teško odvojiti od zvuka motora, vibracija, mirisa i cijelog tog mehaničkog osjećaja. Odrasla sam uz oktane i taj osjećaj za mene će uvijek biti poseban. Vjerojatno budućnost neće biti isključivo jedno ili drugo. Sport će se razvijati, ali vjerujem da će klasični motocikli i dalje imati svoju publiku upravo zato što predstavljaju iskustvo koje nije samo pitanje brzine.
Otac, obitelj, počeci
Kćerkama su često očevi uzori. Koliki je utjecaj tvog oca na tvoju priču?
Ogroman. Moj otac Kristan bio je motocross vozač i kasnije moj trener. Zato motocross za mene nikada nije bio samo sport kojim sam se slučajno počela baviti. Bio je dio našeg obiteljskog života. Tata mi nije dao samo prvi kontakt s motocrossom nego je godinama bio uz mene kroz treninge, utrke, pobjede, poraze i sve ono što profesionalni sport donosi. Kada danas pogledam svoju priču, jasno mi je koliko je važno imati nekoga tko vjeruje u tebe prije nego što postoje rezultati zbog kojih bi drugi trebali vjerovati. I danas, kada gledam vlastitu djecu, još više razumijem koliko roditelj ulaže u dijete koje se ozbiljno bavi sportom.
Mogla si nastaviti i kao model – bila si i na izboru za Miss sport. Kako danas gledaš na tu drugu stranu svoje priče?
Moj život nikada nije bio samo motocross. Godine 2010. sudjelovala sam na izboru za Miss sport, a kasnije sam imala priliku raditi i na snimanjima reklama za velike svjetske kompanije, između ostalog zahvaljujući iskustvu koje sam imala kao vozačica. To mi je bilo zanimljivo jer je pokazalo jednu potpuno drugu stranu mene. Nikada nisam mislila da žena mora birati između toga da bude ženstvena i toga da bude snažna sportašica. Mogla sam obući haljinu i stati pred kameru, a zatim obući motocross opremu i stati na start s muškarcima. Meni te dvije strane nikada nisu bile u sukobu. Obje su dio mene.
Za deset godina…
Nena je nekada gradila svoje ime na motocross stazi. Danas zajedno s obitelji gradiš posao, život i vlastitu priču. Kada bi za deset godina pogledala unatrag, što bi voljela da ste kao obitelj izgradili osim svega što se može izmjeriti novcem ili poslovnim rezultatima?
Voljela bih da smo izgradili život kojeg će se naša djeca jednog dana rado sjećati. Naravno da želimo razvijati posao. Želimo da Rivertown raste, da ono što radimo bude prepoznato i izvan Raba i Hrvatske i da iza sebe ostavimo nešto ozbiljno. Ali ne bih željela jednog dana shvatiti da smo, gradeći posao, propustili odrastanje svoje djece. Za deset godina ne želim uspjeh mjeriti samo brojem prodanih ili napravljenih motocikala, novcem ili veličinom firme. Želim pogledati Mirka, našu djecu i ono što smo zajedno prošli i moći reći: napravili smo nešto svoje, ali pritom smo ostali obitelj. Možda me upravo tome sport na kraju najviše naučio. Cijeli život jurila sam za stotinkama sekunde. Danas znam da su najvrjedniji upravo oni trenuci za koje bih voljela da traju što duže. Motocross mi je dao nevjerojatan život. Odveo me iz malog Raba na hrvatske, europske i svjetske staze, sve do Japana. Dao mi je pobjede, podije, ozljede, prijateljstva i iskustva koja nikada neću zaboraviti. Danas ponovno stojim na startu, samo na drugačijem motociklu. Ponovno se natječem, ponovno pobjeđujem i nakon toliko godina ponovno stojim na međunarodnom postolju. Ali sada nakon utrke skidam kacigu i vraćam se kući kao mama, supruga i žena koja sa svojom obitelji gradi nešto svoje. I možda je upravo to moja najveća pobjeda. Jer moja priča s motorima očito još nije završila. Samo je, baš kako ste napisali, promijenila brzinu.
Razgovarao: Krešimir Butković Foto: Sebastien Lauer | Sandra Fleten | Horst Rösler | Privatni album
OGLAS
OGLAS
