Jedan od najčešćih izgovora koji čujem od muškaraca kada pričamo o formi, zdravlju i tijelu je uvijek isti: “nemam vremena”, “previše radim”, “ne stižem”. I tu priča najčešće stane, kao da je to konačna istina protiv koje se ne može ništa.
Ali realnost je puno jednostavnija i puno brutalnija. Nije problem u vremenu jer svi imamo jednako vremena. 24 sata. Pitanje je samo PRIORITETA.
OGLAS
OGLAS
Piše Franjo Maškarin mag.cin.
Jer vrijeme ne nestaje i ne gubi se. Vrijeme se rasporedi. Na ono što je bitno uvijek se nađe, na ono što nije bitno uvijek se “nema”. I tu već vidiš obrazac koji se ponavlja kod većine ljudi koji nisu u formi kakvu žele.
Ja ću reći nešto vrlo konkretno iz svog života. Kad sam ispao iz forme u Austriji dok sam radio na baušteli imao sam isti izgovor. Ali kako u isto vrijeme ne možeš imati i izgovore i rezultate odlučio sam pronaći vrijeme za trening i potruditi se oko zdrave prehrane. Postigao sam formu unatoč radnom danu od 10 i pol sati!
Povratkom u Hrvatsku, konkretno na naš otok Rab, počeli su mi govoriti: “Lako tebi biti u formi kada niš ne radiš i po cijele dane trčiš! Ti imaš vremena.”
Iako sam znao da im je to samo izlika, dio mene je suosjećaš sa njima. Kao obrtnik mogao sam se fleksibilnije rasporediti sa vrijeme od većine.
Nedavno sam sebi potvrdio da se radi samo o izlikama i loše postavljenim životnim prioritetima. Već 2 i pol mjeseca radim puno radno vrijeme u Insuli kao trener, vodim svoje privatne klijente i držim svoju formu.
Isti dan, isti 24 sata, isti pritisak obaveza
Razlika nije u vremenu nego u odluci. Ja nisam netko tko ima više slobodnog vremena, nego netko tko je unaprijed odlučio da trening ne pregovara sa rasporedom.
Jer čim krene pregovaranje sa sobom, izgubiš. Danas sam umoran, danas ću preskočiti, sutra krećem ozbiljno. I tako prođe tjedan, pa mjesec, pa godina. A tijelo ostane isto. I onda se opet vraćamo na istu rečenicu: “nemam vremena”.
Ovdje se ne radi o savršenstvu. Nije da nikad ne preskočim trening, da ne pogriješim sa hranom niti da volim trenirati. Naprotiv, češće mi se NE trenira nego trenira, ali ipak gledam da sam 90% vremena na pravome putu.
Ali hajmo biti iskreni. Imaš vremena za mobitel. Imaš vremena za serije. Imaš vremena za kavu, scrollanje i sve ono što ti nije problem ubaciti u dan. Samo nemaš vremena za sebe. I to je ključna razlika koju većina muškaraca ne želi priznati.
Ne zato što ne mogu, nego zato što ne žele reorganizirati svoj život. Jer promjena tijela traži promjenu rasporeda, a promjena rasporeda traži odgovornost. Lakše je reći “nemam vremena” nego priznati “nisam si to stavio kao prioritet”.
Ali istina ostaje ista. Sve se može kad se želi. Ne u motivacijskom smislu, nego u čistoj matematici dana. Imaš 24 sata. Spavanje, posao, obitelj, obaveze. I na kraju ostane prostor. Pitanje je samo čime ćeš ga ispuniti.
Hoće li to biti trening ili izgovor?
Tu dolazimo do trenutka koji svi izbjegavaju. Nema idealnog trenutka. Nema dana kada će sve biti savršeno posloženo da kreneš. To ne postoji. Postoji samo odluka da prestaneš pregovarati sam sa sobom.
Jer postoji razlika između osobe koja pokušava trenirati i osobe koja trenira. Osoba koja pokušava uvijek traži prostor, priliku i motivaciju. Osoba koja trenira to je već ugradila u svoj identitet i raspored. Jedna pregovara, druga izvršava.
I tu se život počinje mijenjati. Ne kada dobiješ više vremena, nego kada prestaneš trošiti ono koje već imaš na krive stvari.
Zato pitanje nije komplicirano. Kad ćeš posložiti prioritete? Jer forma, zdravlje i energija nisu nešto što se ubacuje kad ostane vremena. To je nešto što ide prvo. Sve ostalo se prilagodi tome.
I dok to ne napraviš, imat ćeš isti problem. Samo će se godine mijenjati. A rečenica ostati ista: “nemam vremena”.
Tekst i foto: Franjo Maškarin mag.cin.
OGLAS
OGLAS
