Foto: Naslovnica knjige | Zoran debelić
Ovo je štivo za nostalgičare i one koji će to tek postati. Sve je u ovim slikama meko, pitko i mirisno. Nema oluja, nema opakih bura ni potresa, nema mržnje ni zavisti. Sve je to Zoran ostavio u nekom drugom kantunu, zabačenom i zaboravljenom, tamo gdje glad i studen izgnane čekaju neki zao čas kad će možda pomoliti nos.
Ali, neće im se to dogoditi u Zoranovoj priči i u njegovoj slici. U njegovom dobrom i tihom svijetu mjesta ima samo za ljubav i milosrđe, za ljepotu i raskoš boja i mirisa, i možda tek za naznaku tihe patnje koja na kraju ipak nalazi utjehu. Njegove su slike obilje koje nam priroda nudi iz dana u dan, iz časa u čas, ali mi često to obilje ne zapažamo. Uostalom, kao i onaj Cesarićev oblak koji krvari nebom svoju ljepotu pa se rasprši pod naletom vjetra dok oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari.
Pa da ne budu takav oblak, uronite u Slike koje su uistinu to, slike obojene riječima, omekšane dušom i natopljene mirisima jednog mediteranskog djetinjstva koje zasjenjuje sva sjećanja i živi u autoru jednakim intenzitetom kao na početku, kao onda kad je u vremenu trajalo.
Napisala: Vesna Šredl (iz predgovora)
