Foto: Na fotografiji Josip Jugo Šuljić i Jure Kaštelan (preuzeto iz knjige Josip Jugo Šuljić - Pjesnička djela, 1988.)
Oće se ovih dan ki sitit čovika, rapskoga gimnazijalca, sudenta i pjesnika Josipa Juga Šuljića poginuloga va ratu, prije osamdeset godine, 1944. godine .
Va libru Josip Jugo Šuljić – Pjesnička djela, koga je Rab pomogal učint, njegov studentski kolega Jure Kaštelan, napisal je i ovo: Pjesnike vrijeme ne udaljuje od života. Puno godina poslije rođenja i smrti jedan mladić još jednom pruža i pokazuje svoje čiste ruke. A ruke – to je njegovo životno i pjesničko djelo. Pridružio se nizu pjesnika koji zauvjek ostaju mladi Mladi su umirali.
Jušto ove šetemane šal san va njigovu ulicu ka se danas zove Ulica Rapske brigade, a Šuljićeva kuća bila je ona prva na broju jedan, desno od onoga prvoga volta va Srednjoj ulici. Kuća na dva poda, nažalost stara i nikakova, melta propada, barkuna ni jednoga ni na mestu, a spomen ploča njemu na spomen runi se, ali još se vajk drži desno od vrat.
Tribali bi na dlanu držat svakoga čovika ki hiti makar i mali kamenčić va ovu gromaču od naše kulture.
Pitan se, jesmo to nanovo zaburavili na našega pjesnika. Njigov libar bi baren na obljetnice tribalo nanovo čitat, bilo bi lipo ove godine ga i va školamin spominjat, a nebi škodila i baren jedna pjesnička večer njemu na spomin. Sve bi to valjalo učint boj mi smo mali školj i tribali bi na dlanu držat svakoga čovika ki hiti makar i mali kamenčić va ovu gromaču od naše kulture. Bilo bi lipo i spomen-ploču malo refriškat i ne zaburavit toga čovika, boj kako ča je Jure Kaštelan zapisal: Pjesnike vrime ne udaljuje od života…
Josip Jugo Šuljić poginuo u borbi u jesen 1944. godine kod Klane, kao pripadnik brigade “Vladimir Gortan”.
Piše: Josip Fafanđel
Josip Jugo Šuljić: BONACA U PREDVEČERJE
Ko golema svjetlosmeđa opeka
– pozlaćena
drhti u okviru luke razlivena
istočna padina Kamenjaka.
Ljetna bonaca –
kad gradić ovaj – što na širokoj rivi počiva
ko na splavi, prepun stranaca –
na zlatnoj opeki sutona pliva.
Kljun jahte
u luku veličanstveno gazi,
režući platno svjetle morske plahte
đerdanom talasa, što se pod njim razilazi,
jer je zefir lego – u meku oblinu jedara
svilenih, i u njima se proteže i mazi,
šušteći lako, brod u luku tjera.
Kamenja puna, crvena bracera,
ko pretpotopna kornjača – veslima uz jahtu plazi,
Praznih, šarenih jedara.
U bezbrižnoj instrumentaciji predvečerja julskog
linije se brodova u odrazu giblju ko zmije
i klizi prizor, pun kontrasta slikarskog.
Pram modrikastog dima
sa bracerinog boka povijeno teče
i svilena jedra kaljavim ticalima prima,
pram dima, sa crnog brodskog ognjišta
gdje u prljavom loncu nagrada čeka
krvavo zasluženog sidrišta.
I klizi slika u bogastvu boja,
prate je oči evropskih snobova
a zlatne kapi sa vesala kaplju bez broja.
Ne! Nitko pod platnom tim ne osjeća kretnje patnika
i nitko ne vidi da to nije – divna slika,
Da zid bijede kompoziciju ovu do sloma vodi,
Da to sanduk mrtvački – kraj tvrđave bjelokosne brodi.
