Foto: RabDanas
Kad se uruše obale, a mostova ni za lijek, gdje ćeš pronaći spas nego u poeziji. Tako sam barem ja pomislio suočavajući se s vlastitim urušenim obalama dok nisam dotaknuo „Urušenu obalu“ Slavice Šišare. Zgrabiš tu izniknulu obalu iz tame i grčevito se držiš za stjenovite riječi koje odolijevaju burama i dugim samotnim noćima. Pjesma za pjesmom teku kao mjesečeva rijeka i otvaraju nove horizonte u koje se malotko usudi zagledati.
Piše: Krešimir Butković Iz arhive Rapskog lista br. 21., str. 56-57 04./2013. | Rubrika: Svjetionici rapske književnosti
Profesorica hrvatskog jezika i pedagogije, poznajući sve tajne i zamke suvremenog pjesništva, ponudila je čitatelju cijelu sebe razapinjući ranjeno srce na križ i krvareći stihovima, uvela nas u svijet boli koji je zbijen u kamene rapske ulice, u duge besane noći, u hladna predvorja samostana, pod zvonike, među zgrčene prste koji broje krunicu i traže put prema vječnom spokoju.
A upravo to Šišara traži kroz svoju poeziju – mir i blagoslov Božji da joj umiri životni usud koji ju je toliko bacao od stijene do stijene i ranjavao ionako ranjivu dušu pjesnikinje noći i samoće. Kao da iz stihova vrišti želja: Dajte mi otok! Otok bez urušenih obala na kojima će vrsna pjesnikinja sagraditi crkvu u kojoj će poezijom ispovijedati svoju bol i svjedočiti vjeru kroz brojna iskušenja kojima je nebrojeno puta odoljela.
Tu bolnu iskrenost oćutjela je cjelokupna hrvatska književna elita te je Šišaru prepoznala u njenom posebnom izričaju kojim njeguje svoj rukopis po kojem se razlikuje od prokušanoga „ženskog pisma“, što ju čini velikom književnicom ne samo na ovom malom otoku, već ju taj izričaj profilira kao pjesnikinju svjetskoga kalibra što dokazuju brojni prijevodi na strane jezike. Tvrdokornost male sredine nije ju učinila submisivnom društvu u kojem živi i djeluje. Ne, izgradila je svoj svijet u svijetu daleko manjem od njezina. Šišara, kao svjetionik rapske književnosti tako postaje i luka utjehe onima koji znaju što je to izgubiti dio sebe, kročiti sam kroz svijet i gledati smrt u oči.
Poezija je to koja ljubi ovaj otok i otkriva onu zatajenu ljepotu sakralne obale koja se urušava u prolaznosti. Pjesnikinja posvećuje dobar dio svoje poezije životu Crkve i njenim malim skromnim podanicima. Za nju je to ”Početak ljepote”. Ljepote koju može naći tek dobronamjerna duša, u čovjeku kojeg susreće. U tu ljepotu isposničkog življenja, sasvim nenametljivo, u sredini njene pjesničke ispovijedi, posadila je najosobnije stihove posvećene svom sinu u pjesmi „Spomen“. Tu je skrila svoju najveću bol. Među ljude u koje ima najviše povjerenja, koji ju razumiju, osjećaju i nikada ju neće povrijediti. Mala mjesta u sebi gotovo uvijek zbiju sve ljudske profile na koje obično nailazimo kroz čitav jedan život. Šišara se stihovima ne osvećuje krutosti i neminovnoj primitivnosti koja sputava njenu pjesničku uzvišenost. Iako bi mogla, iako posjeduje snagu kojom bi još jače mogla usitniti urušene obale, ona u svojoj boli i pjesničkom izričaju ostaje dostojanstvena naspram sitnih duša koje je pokušavaju ruinirati.
I kad nam život nalikuje ruzinavom brodu što grabi svoje posljednje milje, Šišara nas upućuje da probdijemo koju noć osamljeni duboko kontemplirajući o sebi i onima koji su nas napustili i koje ćemo napustiti. Njeni stihovi su joj odani u svakom čitanju.
Vjerodostojnost trenutka koji ju rijetko opčinjava počesto je refleksija unutrašnjih zbivanja u pjesnikinje. Nezavidnost tematike priča priču o ženi koja se bori i koja svoje strahove ne dijeli s nikim osim s Njim kojem je predala svoje srce po rapskim oltarima. Razapeto srce na križu usred rapskog škoja i dalje kuca za ovo mjesto, ljude, zvonike, more, stijene i brda. Otvorimo joj svoj svijet koji je premalen da bi udomio sav njezin proživljeni usud.
Rab s ponosom treba prihvatiti Slavicu Šišaru kao svoje dijete koje luta među, običnim smrtnicima nedohvatljivim i nepojmljivim, sferama. Iako treba proći barem stotinu godina da bi se nekog smatralo „domaćim“, profesorica i književnica Slavica Šišara mora biti „naša“, jer ona to i jest. Svi njeni nastupi u zemlji i izvan nje predstavljaju je kao rapsku pjesnikinju. Ne samo kao pjesnikinju, već i kao svjetionik rapske i hrvatske književnosti.
Spomen
Znojim se
drhtim
i ne znam kako dalje
na trgu
u Ljubljani
svud oko mene pršti
snijeg
božićne večeri
i grane vijore
i posljednji listovi srca
Prešernove breze
zasljepljuju me
Bože, kako sam jadna
i sama
u tvojoj noći
sin mi je na Igu
bespomoćan leži
otvorenih očiju
dubokih
kao namreškano more
i čeka mene
smrznutu od svi postaja
i dugih prašnjavih cesta
da se zagrlimo čvrsto
da se izljubimo
kao da nam je to
posljednji put
Slavica Šišara ističe osobito veliku zahvalnost prof. Regini Zubović na njenom umijeću prepjeva i onoj neizostavnoj ljudskoj dimenziji koju posjeduje i bez koje je nemoguće nečije stihove najprije upiti u sebe, proživjeti pjesnika, a zatim ih podariti čitateljstvu u posve drugom jezičnom kodu. Stoga vam donosimo upravo pjesmu Slavice Šišare jednostavnog naziva „Agava“, objavljenu u XL Edizione Poesia Pace 2012, i izdanju Arteculture iz Milana, u talijanskom prepjevu Regine Zubović.
Àgave
L’Azzurro del cielo
anno Domini 2012
procreò
stupenda (come un campanile)
l’AGAVE secolare
sulla roccia erta
verso il mare
lanciando la vita
SEMBRA UN AVVISO ALL ‘UMANITA’
NELL PRESTIGIO DELL’ARMAMENTO
Fiorì
Nella nettezza del mattino
Negli occhi dei passanti, delle macchine fotografiche,
Dei cellulari che lampeggiano,
Fermano sospiri e parole
L’AGAVE fiorisce
La più bella Egiziana
Dai palmi stenti
Emanando il fuoco ardente
Del Sole
IMPENETRABILE
MUORE NELLA BELLEZZA
Slavica Šišara – Rab (Croazia)
(traduzione di Regina Zubović)
