Home Baština koja obvezuje Feljton | ŽENSKA NARODNA NOŠNJA OTOKA RABA (2)

Feljton | ŽENSKA NARODNA NOŠNJA OTOKA RABA (2)

0
Feljton | ŽENSKA NARODNA NOŠNJA OTOKA RABA (2)

Foto: Goran Novotny | Grafička montaža: Hrvoje Hodak

Iz arhive Rapskog lista u digitalni format prenosimo i drugi feljton o svečanoj tradicijskoj narodnoj nošnji otoka Raba. Ovoga puta autor Anđelko Brna progovara o ženskoj narodnoj nošnji na otoku.

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA OTOKA RABA (2)

Piše: Anđelo Brna
Snimio: Goran Novotny | Grafička montaža: Hrvoje Hodak
Iz arhive Rapskog lista br. 14 (srpanj, 2011.) 
Za tisak priredio: Josip Fafanđel

Ženska narodna nošnja otoka Raba, za razliku od muške, doživljavala je promjene. Prva, ujedno i starija nošnja, čiji je glavni odjevni dio suknja, nosila se negdje do početka XX. stoljeća, a potječe najvjerojatnije još od sredine srednjeg vijeka.

Rab danas oglas

Po nekim stručnim saznanjima, za vrijeme Austrougarske, pod utjecajem alpskog podneblja, nastala je na Rabu druga nošnja, a njen glavni odjevni predmet je kamižot. Većina žitelja otoka Raba, danas poznaje uglavnom ovu drugu, noviju narodnu nošnju (kamižot). U svoje vrijeme ona ipak nije bila prihvaćena kod svih žena, tako da su mnoge starice do kraja života nosile onu stariju nošnju (suknju). Novija narodna nošnja čiji je osnovni dio kamižot još je i danas u upotrebi. Manje u svakidašnjem životu, ali redovito u folklornim društvima, vjerskim svečanostima, svatovima i sličnim posebnim prigodama.

Odjevene u narodnu nošnju otoka Raba i Marica Faflja i Marija Mateša, članice folklorne skupine Udruge umirovljenika otoka Raba

Starija ženska narodna nošnja (ona sa suknjom) sastoji se od slijedećih djelova:

a) na glavi se nosila bijela marama zvana peča. Marama je većih dimenzija, obrubljena bijelom čipkom i vezana na potiljku na trokut, koji slobodno pada niz leđa, a na njegovoj špici nalazi se i ukrasna resica.

b) na ušima nosile su se naušnice (rećini sa pirulama), a oko vrata ogrlica (kural) izrađen od morskih koralja.

c) slijedi košulja sašivena od bijelog platna, raskošnog kroja i sa širokim rukavima, na završetku nagrišpanima, ukrašena sa merlićima i čipkastim ukrasima koji se zovu rekami. Svaka žena košulju je ukrašavala prema svojim mogućnostima.

d) glavni odjevni predmet bila je suknja koja je zabilježena u tri varijante. Prva, a ujedno i najstarija, kopčala se u pojasu, a preko ramena bila je spojena parankama. Duljina sezala je do malo iznad opanaka. Suknja je redovito tamnijih tonova, a najčešće je bila smeđe boje i od grubo tkanog materijala, te naborana širokim faldama i na završetku ukrašena s nekoliko centimetara širokim rubom (trakom) u crvenoj boji. Ta traka znala je biti i u drugim bojama po kojima se raspoznavala djevojka, udata žena ili udovica.

Za razliku od tog modela drugi je sprijeda od pojasa povišen do grudi, a straga spojen sa parankama.

Treći model suknje još ima i oplećak isti kao što ga danas imaju i kamižoti, ali se oko pojasa vezivala i kanica. Kanica je traka koja se tkala u više boja. U kanicu bi se nataknule dvije ukrasne svilene marame koje bi slobodno padale sve do duljine suknje.

Na onom najstarijem modelu suknje (sa parankama) nosila se i ženska jačermica koja se je s prednje strane u pasu kopčala s jednom većom kopčom, zvanom jažula.

e) ispod suknje redovito se nosila i podsuknja (fašica, fašić) u bijeloj boji i sa ušivneim merlićima na kraju.

f) na nogama nosile su se bijele čarape ukrasno pletene, koje su ispod koljena vezivane crvenom trakom, te opanci koji su se izrađivali ručno, najčešće od ovčje ili volovske kože.

Goran Novotny | Grafička montaža: Hrvoje Hodak

Druga ženska svečana narodna nošnja (kamižot) nije se nosila dugo. Već poslije drugod svjetskog rata počela se napuštati i žene su se počele modernije oblačiti. Za razliku od one starije nošnje sa suknjom, osnovu ove čini kamižot i to od finijeg materijala, najčešće u crnoj boji i sitnim naborima (faldama). Dužina mu je nešto ispod koljena, a od pojasa do vrata kamižot je u kroju zvanom oplećak. Sprijeda se vezivala najčešće crvena traversa sa cvijetnim bordurama. Uz tu nošnju žene su na glavi nosile ne bijelu, već crvenu maramu (facol) također ukrašenu cvijetnim bordurama. Naušnice (rećini) , ogrlica oko vrata (kural) i košulja, ostaju isti kao kod starije nošnje. Preko ramena, naprijed pričvršćena za traversu, nosila se i crvena marama većeg formata, ukrašena cvijetnim bordurama i resicama.

Uz kamižot na nogama su se nosile bijele ukrasno pletene čarape (bičve) i sada već modernije crne cipele (postole).

Napomena: Za sve navedene odjevne predmete (osim muških hlača) postoje sačuvani unikatni primjerci. Najveći dio čuva se izložen u muzeju smostana Sv. Eufemije u Kamporu, dok se opanci, muški pas, te poneka višestoljetna suknja još mogu naći i u, nažalost, rijetkim privatnim kolekcijama.

Za očuvanje ovog dijela povjesne baštine zaslužni su mnogi poznati i nepoznati pojedinci
koji su baštinili našu prošlost i sve to prenosili na mlađe generacije. U ova saznanja utako sam i dio svoje znatiženje koristeći se i prigodnom knjižicom dr. Božidara Širole (1).

Velika zasluga za to pripada i etnologu i istraživaču prof. Vidu Baguru s kojim sam i osobno proveo dosta vremena tragajući za rapskom nošnjom i običajima. Prof. Bagur posebno je zaslužan za istraživanje one najstarije naše ženske narodne nošnje, kojoj je osnovni dio bila opisana suknja.

 

(1)”Etnografski zapisi s otoka Raba” dr. Božidara Širole prvi put su objavljeni u Zborniku za narodni život i običaje (str. 113.-159.) u izdanju JAZU / HAZU 1930. godine, a dvije godine kasnije i u obliku samostalne knjižice.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime