Foto: RabDanas
Slavenska, a ujedno i u njoj hrvatska mitologija oduvijek je intrigirala pisce epskih fantastičnih romana. Ono što je Thor u nordijskoj mitologiji, koja je dio germanske mitologije, ili, pak, Zeus u Grčkoj mitologiji, na ovim prostorima je to Perun.
Perun, kao i druga mitološka bića koje su poštivali stari Hrvati, ali i druga slavenska plemena, bili su povod za pisanje i nastajanje novog, ovog puta fantastičnog romana rapsko-zagrebačkog književnika Krešimira Butkovića. Radnja se događa u pretkršćansko vrijeme kad Hrvati tek stižu u predijele današnje priobalne Hrvatske.
Budući se radi o opskurnom dobu hrvatske povijesti, mnoga mitološka bića, bogovi i priče oblikovani su prema zemljopisnim obilježjima mjesta gdje su tada zvani dalmatinski Slaveni, tj. Hrvati, kako ih je tadašnji Zapad nazivao, obitavali. Nekima je Perun bio na brdu u Istri, nekima na Velebitu, nekima na planinama Dalmacije ili tada južnije Hrvatske. Uglavnom, Butković se odlučuje iskoristiti zapis cara Konstantina VII. Porfirogeneta o prvim pokrštenim Hrvatima s početka sedmog stoljeća koje je predvodio vojvoda Porga te istog pretvara u glavni lik svojeg još uvijek nedovršenog romana Porga i bogovi Nava.
Nova originalna posveta voljenom otoku
Prolazeći kroz različite kušnje, autor provlači glavni lik susrećući ga s bogovima Svjetla i Tame te nam tako otkriva sve više zaboravljeni svijet kojeg su Hrvati stvorili gradeći svoju, specifičnu mitologiju. Ne želeći ulaziti previše duboko u meritum slavenske mitologije, i Butković, kao i drugi pisci fantastike, rubno se dotiče nepoznate mitologije koristeći je za stvaranje svog novog, originalnog štiva koje Rabu i Rabljanima može biti zanimljivo jer veliki dio uvoda u ovu sagu posvećuje svom voljenom otoku. Na šezdesetak stranica posvećenih Arbi, njegov lik stasat će u mladića koji će proći duboku inicijaciju kako u mitske legende tako i u vrijeme nekadašnjeg romanskog dijela društva susrećući se s potpuno novom civilizacijom, navadama ali i opasnostima tada urbanog rimskog provincijata.
Blagonaklonošću izdavača Naklada Uliks – Rijeka, povremeno ćemo vam objaviti poneki isječak iz romana u nastajanju. Za početak donosimo prolog knjige “Porga i bogovi Nava”.
PORGA I BOGOVI NAVA
(Prolog)
Krešimir Butković
Nema boja bez srca ranjena, nema duše oko koje ne plesaše Morana
Davno, još davnije no što svijet pamti. Toliko davno da vrijeme ni postojalo nije, a svjetlo i tama su bili neprijatelji od rođenja. Baš tako davno da su planine rasle u planine, a mora u mora. U vremenu kad je svijet tražio dah na Zemlji, a Zemlja svoj put, rodio se svijet drugačiji od ovog, posebniji od ijednog znanog, bez imena i s ljudima koji su plakali kišom i smijali se umirući. Bilo je to vrijeme kad je čovjek bio snažniji od bika, hrabriji od orla, samotniji od vuka, ponizniji od janjeta. Zemlja je bila mjesto koje nisi mogao zvati domom. Dom je bio skut hrastovih krošnji, a sklonište utroba kakve stijene ili rupa pod tlom što se treslo od Perunovih gromova i oluja.
Tako davno da ni riječ ne pamti riječi, a rijeke korita, u noći punoj munji i olujnog vjetra, rodilo se dijete plavih očiju i milog pogleda, muško na radost majke, muško na ponos oca. Otac ga uzme i pokaže svom plemenu što je kamenjem kuće gradilo da bi se od silne bure zaštitilo. To nejače drečilo je glasnije od Perunovih gromova, i bilo gladnije od samog Volosa što je glad tažio brojnim životinjama u tami svoga podzemnog carstva.
Bit će on veći od svih nas, mudar poput bogova, dobar poput vode što nas poji, blag poput vjetra što nas ljeti hladi, snažan poput medvjeda što nas krznom grije. – divio se Tugomir svom prvorođenom sinu. – Neka ga svi Porgom zovu, a on neka brani čast našeg plemena koji je od mnogih plemena Hrvata što lutaju ovom opasnom zemljom između vatre i neba, potresa i poplava, suša i gladi. Porga, sine roda ratnika i kovača, budi na ponos svih nas koji u tebi vidimo svjetlo gdje je tama i izlaz gdje izlaza nema. – blagoslovio ga je imenom puštajući kapi kiše da mu umiju lice i još ga više rasplaču na tom hladnom jesenskom vjetru što se spuštao niz Velebit hučeći gustom šumom, tamnijom od tame, opasnijom od zvijeri koje je glad spuštala k selu, k ljudima…
