Home Vijesti FELJTON | Neistraženo bogatstvo rapske narodne umjetnosti – Rapska narodna nošnja

FELJTON | Neistraženo bogatstvo rapske narodne umjetnosti – Rapska narodna nošnja

0
FELJTON | Neistraženo bogatstvo rapske narodne umjetnosti – Rapska narodna nošnja

Foto: Preuzeto iz arhive Rapskog lista | Foto: Miroslav Maroević (iz arhivske zbirke Josipa Andrića)

 

Na nošnji je vidljiv i status pojedinca u zajednici. Okretanjem kape mladić je davao na znanje da je oženjen; ovisno o bojama na suknji, raspoznavale su se djevojke od udanih žena ili udovica. Prema tome, nošnja ne služi samo kao zaštita tijela nego je i komunikacijsko sredstvo zajednice.

Rab danas oglas

Zbog određenih osobitosti područja, Milovan Gavazzi hrvatsku kulturu dijeli prema kulturnogeografskim i kulturnogenetskim istraživanjima. Kulturnogeografskim je istraživanjima Gavazzi odredio postojanje triju kulturoloških areala na području Hrvatske: panonski, dinarski i jadranski areal. „Kulturni areali ili zone su kontinuirana ili diskontinuirana područja s ujednačenim prirodnim uvjetima u kojima različite ljudske zajednice (društva) žive na sličan način. Oni se ustanovljavaju na temelju većega broja specifičnih kulturnih elemenata koji nisu nazočni u susjednim zonama, ili pak elemenata s relativno važnom ulogom u životu određenoga stanovništva. Granice toga kulturno određenog prostora nisu čvrste“ (Gavazzi, 1978., prema: Čapo-Žmegač i sur. 1998: 9).

Otok Rab pripada jadranskomu kulturnom arealu koji obuhvaća cijelo priobalje s otocima, a određen je sredozemnom klimom i vegetacijom te nedostatkom velikih obradivih površina. Ovi uvjeti ogledaju se u svakom segmentu života otočana, pa tako i u odjeći (Čapo-Žmegač i sur., 1998). Rapska narodna nošnja pripada sjevernom dijelu jadranskog areala u kojem su vidljivi utjecaji dinarskog. Niti jedan segment kulture, pa tako niti odjeća, ne stoji u prostoru i vremenu kao okamina već se, sukladno prilikama, mijenja.

 

Na Rabu je, kao i u mnogim primorskim mjestima, muška narodna nošnja u potpunosti nestala. Kako su muškarci odlazili s otoka raditi kao pomorci ili na zanat, odbacili su tradicionalno ruho i zamijenili ga gradskim odjelom te gotovom kupovnom odjećom. Ženska se nošnja zadržala još u prvoj polovini 20. stoljeća kao svakodnevno ruho te je i danas ostala vidljiva u vrijeme određenih blagdana i svečanih prigoda kao što su vjenčanja i krizme. U ovome kratkom tekstu neće se detaljno opisivati i analizirati rapsku narodnu nošnju nego će se ukazati na njezino bogatstvo, značenje, sadržajnost, a najviše od svega želi se potaknuti istraživanje i očuvanje tradicijske kulture otoka. Razlog tomu je neistraženost otočne etnografije. Naime, da bi se napisao kvalitetan ili stručan znanstveni rad o nošnji potrebno je puno više od svega nekoliko zapisa jer je riječ o kompleksnom artefaktu o čemu će posvjedočiti dio ovoga kratkog osvrta.

 

Prema opisima muške i ženske narodne nošnje koji su donešeni u prethodnim feljtonima, može se zaključiti kako su njezini modaliteti „izrazito raznovrsni pa svojim bogatstvom oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom profinjenošću predstavljaju visok domet narodnog stvaralaštva“ (Čapo-Žmegač i sur., 1998: 109). Kako na otoku nije bilo velikih obradivih površina za sadnju veće količine usjeva lana ili pamuka, otočani su za izradu tkanina koristili brnistru ili brneštru, a sukno i vunu dobivali su od ovčje vune. Tkaninu su žene ručno bojale bojom dobivenom od različitog korijenja, a ukrasi poput čipke i nakita kupovali su se od čipkarica i zlatara pa su time odavali i imovinsko stanje osobe. Dakle, na nošnji je vidljiv i status pojedinca u zajednici. Okretanjem kape mladić je davao na znanje da je oženjen; ovisno o bojama na suknji, raspoznavale su se djevojke od udanih žena ili udovica. Prema tome, nošnja ne služi samo kao zaštita tijela nego je i komunikacijsko sredstvo zajednice.

 

 

Otok Rab nisu samo palače i sakralni objekti. Uz plemiće i svećenike na otoku su živjeli i seljaci, težaci, obični ljudi. Upravo njihov način života moramo istražiti da bi zaokružili priču ovog otoka te da bi u potpunosti spoznali naše kulturno bogatstvo. Tada bi približili otok sebi, ali bi ga znali i bolje približiti strancu.

“Kao i svaka druga kulturna pojava i odjevanje seljaka nije bilo odvojeno od općih civilizacijskih strujanja. I ono je tijekom svojega dugog povijesnog trajanja bilo podložno raznim utjecajima te doticajima s drugim kulturama“ (Čapo Žmegač i sur. 1998:109). Prema tome, u Rapskoj narodnoj nošnji vidljivi su utjecaji povijesnih razdoblja kao i utjecaji drugih areala. Prije spomenuta crvena kapa kao i jačerma te gaće na pišket pripadaju dinarskom arealu. To nam govori o ondašnjoj komunikaciji otoka i zaleđa. U prilog tome govori i činjenica kako su sastavni dio otočke nošnje i lički opanci koji su se kupovali na raznim sajmovima.

 

Oni elementi koji Rapsku nošnju čine tipičnom nošnjom sredozemlja su; brageše, stomanja (bijela košulja), suknja na paranke, suknja s oplećkom, šivana čipka, rećine s pirulama, koralji te način češljanja kose u žena (Ivanković, Šimunić, 2001). Utjecaj povijesnih razdoblja je najvidljiviji u kroju i ukrasima ženske nošnje. Na primjer, izrada čipke, jednobojnost te dodaci na rukavima uz zapešće utjecaji su renesanse. Isticanje bokova tj. stegnutost struka u ženskoj nošnji, upotreba tkanice te prebacivanje marame preko ramena su utjecaji baroka. Za otoke sjevernog Jadrana osobito je značajan utjecaj Španjolskog baroka koji se ogleda u tamnim, najčešće crnim tkaninama.

 

Ovo je samo mali dio analize otočke nošnje. Međutim već su sada vidljiva značenja koja ona u sebi nosi i priče koje priča. U njoj se iščitava dobra povezanost i partnerstvo s ličkim seljakom. Kroz ukrase se mogu pratiti utjecaji Europe, razvijenost otoka i trgovine, ali i bogatstvo rapskih težaka kao i estetika. Prema tome narodne su nošnje skup simbola i značenja jednog završenog perioda, drugačijeg vremena. One su dokaz koji svjedoči o životu i kulturi zajednice baš kao što povijesni zapisi svjedoče o životima plemića Danas se nošnja postavlja kao simbol identiteta zajednice. Ali on se postavlja na pozornicu kada je to potrebno, ovisno o prilikama te sa jako malo konteksta.

 

Tradicijski je način života naglo nestao s ovog otoka. Etnografskih zapisa ima jako malo. Ipak taj je način života ostao u sjećanjima naših starih, naših baka i djedova. Možemo ih slobodno nazvati „Rapskim živućim arhivima“ jer njihova su sjećanja riznice kulturnog blaga o kojem struka pa i mlađi slojevi otočana jako malo znaju. Zbog toga se javlja potreba za zapisivanjem i istraživanjem etnografske građe Raba. Očuvanje tradicije i kulturne baštine bitan je faktor razvoja svake zajednice. Bogata povijest otoka ostavila nam je veliku materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. Otok Rab nisu samo palače i sakralni objekti. Uz plemiće i svećenike na otoku su živjeli i seljaci, težaci, obični ljudi. Upravo njihov način života moramo istražiti da bi zaokružili priču ovog otoka te da bi u potpunosti spoznali naše kulturno bogatstvo. Tada bi približili otok sebi, ali bi ga znali i bolje približiti strancu.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime