A povratak, prije nekih tjedan dana, bio je ispunjen prvim pogledom na Barbatski kanal kojim su već glisirali rani gosti što proslavljaju Duhove i koriste dva tjedna nacionalnih blagdana.
Upravo taj osjećaj ranog ljeta, sezone doživjeh u sinoćnjoj šetnji Gradom punim kafića i konoba. Oplemeni to lošu viziju Hrvatske koja nestaje i polako hlapi mladošću. Rab diše svojim Mediteranskim bojama. Sjednemo u Moderato caffe, a ono blagi titraj jazza donosi slike ljeta i prepune terase na kojoj se održavaju kultni džez koncerti.
Gorana nema, odlazimo u Conte Nero na još jedan koncert Tamare i Paula. Uigrani dvojac već od prve pjesme stvara raspoloženje nestalih čikaških džez klubova, iako Conte Nero kao slastičarnica i izložbeni prostor nema taj izgled, glazba briše jasnu granicu i spontano uplovljavam u film s početka tridesetih prošlog stoljeća. Da si na otoku znaš po ljudima. Prilaze ti, pozdravljaju, grle, prenose novosti. Da bi čuo novosti o otoku moraš biti dio otoka. Inače pokupiš informacije o trgovinama i to je to. No otok se mijenja. Gradi se Donja ulica koja poprima atraktivan izgled.
Uspoređujem otok s Hrvatskom. Rab je Hrvatska u malom. Komprimirana preslika političke, gospodarske i kulturne scene. Vjerojatno bi država i trebala učiti od Otoka; kako ulagati u infrastrukturu, ulagati u mladost, šport, škole. I iako postoje političke polarizacije i podijeljenost, podobni i sposobni, Rab ima jednu predivnu vertikalu kojom se u trenu brišu različitosti: kad je potrebno, kad teške bolesti dotaknu djecu i odrasle, Rab se ujedinjuje i kao jedan staje u borbu za donacije i što bolje uvjete za liječenje potrebitih. Tu su humanitarne akcije, turniri rapske Torcide, malonogometnih klubova, moto klubova, glazbenika, umjetnika, sportaša, Grada i Turističke zajednice. Isprepliće se taj život i daje puninu iza naličja grubosti i zatvorenosti.
Iz snatrenja me budi nastup mlade Amelie Beg Grubišić koja usprkos ozljedi na odbojci virtuozno prebire po mandolini od Vivaldija do Eduarda Mezzacapa. Amelie je vrhunski odsvirala, kao posebna gošća, pet zahtjevnih skladbi. Mlada mandolinistica samo je jedna od uspješnih izdanaka Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova s Raba. Tamara Galović i Paul Kempf s oduševljenjem na svakom svom rapskom koncertu predstavljaju jedan od ovih umjetničkih dragulja.
Tamara nastavlja s jazz repertoarom, dok ja bacam pogled prema ispunjenom atriju kao da je sred sezone. Koncert glazbenika došli su podržati i članovi uspješne rapske klape Krijanca. Prilazi mi i gđa Lidija Domijan Šipovac iz Gradske knjižnice. Na brzinu dogovaramo promociju mog novog nastavka avanturističkog romana za djecu Bornin vremeplov2 – Borna na Rabu. U srpnju bi trebao u tisak.
Susrećem i Josipa Brnu, vlasnika Conte Nera ali i sina u svijetu poznate i priznate slastičarke koja je popularizirala poznatu Rapsku tortu kojoj ni pape ne mogu odoljeti. U smiraju večeri, negdje iza ponoći, utihnu glazba i prepun dojmova veselim se još jednoj predivnoj vijesti; moj dragi prijatelj i veliki čakavski pjesnik Josip Fafanđel, u svojoj umjetničkoj i životnoj zrelosti, tiskat će zbirku svojih čakavskih kolumni čitanih i objavljivanih u Rapskom listu i na Radio Rabu. Zaslužio je to odavno jer uz Željka Perana, Borisa Kaziju, Snježanu Perić i druge rapske čakavce uspješno čuva jezičnu kulturnu baštinu.
Povratak na otok doziva kako uspomene tako i snagu te volju da se i ove godine održi humanitarni plivački maraton za OSI, da se prisnije povežu Rab i Zagreb te da učinimo što je više moguće u popularizaciji otoka na svjetskom nivou. Događanja ne nedostaje. Koncertno, barem što se tiče Tamare i Paula, sezona nije stala, a život ide dalje. Jedan stolac se isprazni vječnim odlaskom, drugi već čeka. Prijatelji, obitelj Debelić, čekaju šesto dijete. Rab raste. Stoga, da zaključim sinoćnjom misli: Rab je Rab, sve ostalo je tek preživljavanje!
