Home Vijesti In Memoriam – ERWIN SCHÄFER i RAB – Prijateljstvo dokazano u najtežim trenucima

In Memoriam – ERWIN SCHÄFER i RAB – Prijateljstvo dokazano u najtežim trenucima

0
In Memoriam – ERWIN SCHÄFER i RAB – Prijateljstvo dokazano u najtežim trenucima

Foto: RabDanas

 

Ovim tužnim povodom iz arhive Rapskog lista u cijelosti donosimo intervju s gospodinom Erwinom Shaferom kojeg je za objavu u srpanjskom broju RL-a iz 2011. godine, priredio Ivica Hodak.

Rab danas oglas

 

ERWIN SCHÄFER i RAB – Prijateljstvo dokazano u najtežim trenucima

 

  • Razgovarao: Ivica Hodak

 

Nakon 48 godina vjernosti Rabu i više od 150 dolazaka na ovaj otok, razgovarali smo s čovjekom kojemu Rab i Hrvatska mogu samo reći jedno veliko hvala • Erwin Schäfer začetnik je i ideje o prijateljstvu dvaju gradova Königsbrunna i Raba u trenucima kada su nam prijatelji bili najpotrebniji.

 

RL: Iako smo i sami matematičkim putem mogli doći do te informacije, ipak smo na početku razgovora gospodina Schäfera zamolili da nam on odgovori na pitanje kada je prvi puta posjetio Rab.

– Moglo bi se reći da je to bio splet slučajnih okolnosti, svojevrsna igra sudbine. Naime, cilj mojeg putovanja te daleke 1963.g. bila je zapravo Austrija u kojoj me je dočekalo neugodno, kišovito vrijeme, pa sam odlučio nastaviti put prema Mariboru. Zbog sličnih vremenskih uvjeta ni tu se nisam zaustavljao te sam nakon podosta sati vožnje stigao do Jadranske obale, točnije u Crikvenicu. Nakon kratkog zadržavanja krenuo sam Jadranskom magistralom dalje prema jugu i naišao na smjerokaz koji je upućivao na skretanje prema otoku Rabu, pa sam eto odlučio sići s magistrale, uvjeren kako ću iz luke Jablanac na otok Rab stići nekakvim trajektom.

Na moje iznenađenje umjesto klasičnog trajekta naišao sam na malo preuređeni i za potrebe prijevoza automobila prilagođeni ribarski brodić „Ćutin“. Njime sam stigao ravno do Nove rive i odsjeo u Hotelu Istra. Tijekom mojih dugogodišnjih dolazaka na Rab doznao sam da se ta 1963. godina smatra i početkom rada Rapske plovidbe, pa ćemo tako ja i rapski brodar 2013. godine zajedno proslaviti 50. godišnjicu, Rapska plovidba uspostave trajektne veze otoka s kopnom, a ja svojih 50 godina redovitih dolazaka na Rab.

Supruga i ja smo prema određenim organizacijama i pojedincima, u što smo uključili i naše škole, krenuli i s cirkularnim pismima, a u svrhu što masovnijeg prikupljanja pomoći koristili smo se i objavama u dnevnom tisku. Za te sam potrebe morao isprazniti svoju garažu i radionicu, a za odlaganje dijela prispjele humanitarne pomoći koristio se i dio mojeg vrta. 

 

RL: U svojem životu obišli ste i boravili u mnogim destinacijama širom svijeta. Što Vas uvijek iznova vraća na Rab? Naime, Vi Rab posjećujete i po nekoliko puta godišnje, pa proizlazi da ste u proteklih 48 godina naš otok posjetili više od stopedeset puta?

– Rab me na prvi pogled osvojio svojom ljepotom i čistim morem, a Rabljani, i nakon svih ovih godina, svojim prijateljstvom i gostoprimstvom. Doživljavam ih posebnom vrstom ljudi, naravno u pozitivnom smislu, imaju ono nešto što se kod nas Nijemaca izgubilo. Mogao bih reći da me Rabljani me na neki način vraćaju u moje djetinjstvo, jer se sjećam da su u to vrijeme i moji sunarodnjaci bili slični, ali se sada zadovoljstvo i sreća, nažalost, mjere gotovo isključivo kroz debljinu novčanika. Naravno, i Rab se promijenio. S nostalgijom se prisjećam nekih izgubljenih detalja, primjerice u Palitu, na mjestu na kojem se danas nalazi restoran Hacijenda u kojeg obavezno svraćaju gosti iz Koenigsbrunna, nekada se nalazilo kukuruzno polje i mala štala za uzgoj svinja, živo se sjećam toga.

Samo je u Hotelskom naselju Suha Punta tom prilikom boravilo više od 900 djece izbjeglica. Inače, te sam godine organizirao božićnu predstavu na kojoj su se dijelili darovi za oko 1350 djece na Rabu. Svako je dijete, sjećam se, dobilo dar u vrijednosti od nekih 15 DM.

 

Bez oklijevanja krenuli s organiziranjem humaniterne pomoći

RL: Kao već dugogodišnji gost, ali i osvjedočeni prijatelja Raba započeli ste u vrijeme Domovinskog rata s prikupljanjem i slanjem humanitarne pomoći Rabu na kojem je turizam potpuno stao i koji je u to vrijeme zbrinjavao brojne ratne prognanike. Otkuda to htjenje i odvažnost?

– Odgovor je sadržan već u vašem pitanju, naime, tadašnji mi je ratni gradonačelnik Raba Željko Barčić poslao telegram u kojem me je zamolio za pokretanje takve inicijative. Nije bilo vremena za okolišanje, u akciju smo krenuli odmah zajednički; moj prijatelj gospodin Rieger na području grada Augsburga, i ja u Koenigsbrunnu. Obojica smo odmah animirali svoje rođake, prijatelje i poznanike zamolivši ih da nam se priključe u prikupljanju odjeće, obuće, hrane, lijekova… pa sve do igračaka za djecu. I tako je naša prva humanitarna pomoć krenula put Raba u jednom kamionu od 7 tona nosivosti, koji je, da stvar bude zanimljivija, pripadao jednom špediteru iz Augsburga, po nacionalnosti Srbinu koji je bio oženjen Hrvaticom. Osim što nam je za ovu humanitarnu dostavu ustupio kamion, na svoj ga je račun napunio gorivom i još nam, za putne troškove, donirao iznos od tadašnjih 200 DM.

S tim smo akcijama nastavili kroz svo vrijeme trajanja Domovinskog rata u vas, a dio se naših donacija usmjeravao prema Psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Procedura za doniranje lijekova i njihov prijevoz u ratom zahvaćenu zemlju bila je izuzetno komplicirana, no i s tim smo se znali nositi, svladali smo sve prepreke i lijekove dopremili do Raba. Supruga i ja smo prema određenim organizacijama i pojedincima, u što smo uključili i naše škole, krenuli i s cirkularnim pismima, a u svrhu što masovnijeg prikupljanja pomoći koristili smo se i objavama u dnevnom tisku. Za te sam potrebe morao isprazniti svoju garažu i radionicu, a za odlaganje dijela prispjele humanitarne pomoći koristio se i dio mojeg vrta.

Naravno da je na Rabu prije bilo ljepše, o tome nema spora. Dominirale su obiteljske kuće, bilo je manje gužve, manje betona. I more je bilo pristupačnije. No ja sam se i u novonastaloj situaciji snašao. Izbjegavam gužvu tako što svoj mir na Rabu više ne tražim u srpnju i kolovozu.

Mnogi su nam se Nijemci, zahvaljujući upravo novinskim oglasima, javljali sa željom da pomognu rapskim obiteljima kod kojih su prije rata ljetovali i s kojima su se sprijateljili. Sjećam se da nam je jednom prilikom, po prispijeću naše donacije na Rab, smjestivši se u tadašnjem Hotelu Internacional u odvajanju takve pomoći uvelike pomogla tadašnja šefica recepcije hotela, gospođa Slobodanka Novaković – Bobana.

Isto se tako prisjećam kako smo u nekim slučajevima dopremljenu humanitarnu pomoć sami izravno dijelili prognanicima smještenim u hotelima Barbat, Internacional i Carolina. Samo je u Hotelskom naselju Suha Punta tom prilikom boravilo više od 900 djece izbjeglica. Inače, te sam godine organizirao božićnu predstavu na kojoj su se dijelili darovi za oko 1350 djece na Rabu. Svako je dijete, sjećam se, dobilo dar u vrijednosti od nekih 15 DM.

 

RL: Uz brojne diplome i priznanja koje ste primili od Grada Raba Vi ste za svoj humanitarni rad – pomažući Rabu i Hrvatskoj – dobili i posebno priznanje Savezne vlade Vaše zemlje?

– Zanimljivo je da prijedlog za takvo priznanje, što bi bilo prirodno za očekivati, nije došao od nekoga iz Savezne vlade, već od jednog predstavnika tiska. Cijeli taj postupak potrajao je pune tri godine. Kako sam spriječen otići u Berlin primiti priznanje, na inicijativu prijatelja iz Hrvatske, u Munchenu su mi ga uručili predsjednik Pokrajinskog parlamenta i predsjednica Vlade Bavarske gospodin Keller, odnosno gospođa Merk.

 

RL: Nakon 48 godina prijateljevanja s Rabom, neizostavno je pitanje; Rab prije i danas?

Naravno da je prije bilo ljepše, o tome nema spora. Dominirale su obiteljske kuće, bilo je manje gužve, manje betona. I more je bilo pristupačnije. No ja sam se i u novonastaloj situaciji snašao. Izbjegavam gužvu tako što svoj mir na Rabu više ne tražim u srpnju i kolovozu.

 

RL: Od Vas je gospodine Schöfer potekla inicijativa uspostave prijateljskih – partnerskih odnosa između gradova Raba i Königsbrunna. Na tom poslu surađivali ste s dvojicom Vaših gradonačelnika; Adamom Metznerom i Ludwigom Froehlichom. Je li Vaša inicijativa odmah prihvaćena?

Ako mi se dogodi da zbog bolesti ne bih više mogao dolaziti na Rab, bit će to kao da sam umro.

Iako me s gradonačelnikom Metznerom veže dugogodišnje prijateljstvo nije sve odmah krenulo kao podmazano. On je naime pragmatik, pa je ne poznavajući do tada Rab i Rabljane za njega takav prijedlog velikim dijelom predstavljao novi i možda velik trošak. Međutim, sve je prihvatio kada sam ga prvi puta privolio doći na Rab. Tada se susreo s gradonačelnikom Raba Davorom Andrićem, vidio ljepote Raba i upoznao veći broj ljudi. Prisjećam se da ga se posebno dojmilo kako Rabljani odlično poznaju njemački jezik.

Sve ostalo znate. Potpisane su povelje prijateljstva na Rabu i u Königsbrunnu, zaredali su međusobne posjete Rabljana Königsbrunnu i Königsbružana Rabu, pokrenute su suradnje i na nivou dviju škola, a ove ćemo godine obilježiti i 15. obljetnicu našeg prijateljstva.

 

I za kraj, gospodine Schäfer, možete li nam bar otprilike reći koliko je tijekom svih ovih godina na Rab pristiglo gostiju iz Koenigsbrunna zahvaljujući Vašem “nagovoru”? 

– Teško je to ovako procijeniti, ali vjerujem negdje između 2 i 3 tisuće.

 

Jednom ste rekli da Rab smatrate svojim drugim zavičajem?

– Ostajem pri toj izjavi i dodat ću; ako mi se dogodi da zbog bolesti ne bih više mogao dolaziti na Rab, bit će to kao da sam umro.