Foto: RabDanas
Otok Rab nije izuzetak, a hrvatska obala korača istom stazom kojom su prolazile Španjolska, Francuska, Italija, a koje danas žaluju za danima očuvane obale. Iz njihovih primjera nismo ništa naučili, a na problemima otoka oslikavavaju se problemi države. Nesređenost u planiranju upravljanja prostorom i upravljanju prirodnim resursima jedan je od znakova nesređenosti države.
U idealnom otočnom gospodarskom sustavu, lokalni proizvodi trebali bi se lokalno distribuirati, stvarajući simbiozu s turizmom (npr. ugostiteljima, trgovcima, hotelijerima, iznajmljivačima i dr.). Ali domaća proizvodnja, također skromna i zapuštena, ne ide ruku pod ruku s dominatnim oblikom turizma (masovnim) koji ima neutaživu glad za jeftinim proizvodima, prirodnim resursima i prostorom. A turizam, tj. apartmanizacija, kao općeprihvaćeni ‘razvojni’ smjer našega turizma, temelji se na proždiranju zemlje.
Ne može se nuditi priča o ekološkim i autohtonim proizvodima u ambijentu uništenom gradnjom! Ako se betonira svaki komad zemlje, gdje će se uzgajati lokalna (organska) hrana te kako će se plasirati ako nije nemamo takvim proizvodima izgrađeno tržište? Kvaliteta gosta je odraz našeg ponašanja i podrijetla proizvode koje nudimo na svom stolu. Nije turist kriv, ako i postoje zamjerke na račun potrošačke moći ili socijalnog profila gosta onda treba zamjerka biti usmjerena prvo prema nama samima i načinu na koji se prema tim vrijednostima i gostima odnosimo.
Mjerenje kvantitativnih rezultata turizma (npr. broj dolazaka i noćenja) je pogrešno i stvara zabludu o uspješnosti turističkog sektora jer ne uzima u obzir nuspojave koje se javljaju te dugoročne probleme društva koje će se u nekom trenutku preliti na turizam. Posljedice isključive usmjerenosti na masovni turizam (izražen invazivnom apartmanizacijom) osjećamo danas, neupitno, kroz viši standard života, ali poremećeni sustav vrijednosti, uništeno okruženje, urbanistički kaos, gubitak identiteta i izostanak alternativnih proizvodnih grana što za sobom povlači demografske i socijalne malformacije (odljev mozgova, odlazak mladih, pad lokalne proizvodnje, zatvaranje/neotvaranje tvrtki, nezaposlenost, gotovo depresivnu vansezonsku atmosferu, jednoličnost ponude itd.)
Postali smo ovisnik koji živi za turizam umjesto od turizma, s prioritetima na strani gosta umjesto lokalnog stanovništva (izgradimo prvo sebe, pa ćemo izgraditi goste!). Gdje se profit stavlja ispred dobrobiti zajednice, gdje turizam promatramo kao tranzitnu stanicu za nešto drugo, ne znajući što. Na kraju sezone umiremo kao društvo dok se iznova ne rađamo na početku iduće sezone. I tako iz godine u godinu – bez jasnih ciljeva, programa, ideja, volje i vodstva.
Griješimo u sagledavanju objektivnih razloga neuspješnosti i izostanku boljih rezultata. Nemamo najosnovniju komunalnu infrastrukturu. Ceste su istrošene i neodržavane. Pločnici ne postoje, a cestovna infrastruktura koja i jest, napravljena je bijedno. Svaki novi pljusak uzrokuje urušavanje potpornih zidova koji se odmah ne sanira tako da se zidovi i zemlja nastavljaju odronjavati stvarajući još veće probleme. Javne rasvjete dalje od užeg centra grada nema, a ona koja postoji uglavnom je zastarjela tj. ekološki neprihvatljiva i energetski neučinkovita.
Na Rabu ne postoji nijedna biciklistička traka na cestama, a na budućim planiranim kolnicima nisu predviđene biciklističke trake. Kakav je to rekreativni turizam bez osnovne biciklističke prometne mreže? Urbanisti i vlastodršci nisu biciklisti pa ih želje biciklista (što su ujedno želje dijela turističke populacije) ne zanimaju, kao što ih ne zanimaju ni interesi vlasnika kućnih ljubimaca s obzirom da se iz godine u godinu povećava vroj tablica s zabranama kupanja psima! Istraživanja kazuju da svaka peta obitelj dolazi na Jadran s kućnim ljubimcem kako smo zadovoljili instrastrukturne potrebe tog nezahtjevnog, a važnog, segmenta tržišta?
Od sedam otočnih mjesta, samo Kampor i Lopar, većim dijelom imaju prirodne nedirnute plaže, ali kojima beton i bageri opasno prijete. Barbat, Banjol, Palit praktički nemaju većih plaža već su obalni pojas uzurpirale rive, šetnice, apartmani, ilegalni muli i pristaništa koji su se nekontrolirano namnožili pa su svojim mjestima postale male eko bombe. Rijetki preostali komadi obale opterećeni su velikim brojem kupača ljeti i cjelogodišnjim zagađenjem mora. Umjesto koncentracije brodica na jednome mjestu (gradnji područnih luka namijenjenih prventsveno lokalnome stanovništvu), nastavlja se (do)gradnja divljih mulova uz inzistiranje na legalizaciji postojećih te realizacije privatnih marina isključivo komercijalnog karaktera.
Sportsko-rekreativni turizam baziramo na starim sportskim terenima na otvorenom. Loša opremljenost, loše podloge (asfalt i beton), neprikladne veličine, neraznovrsnost i nedovoljan broj terena dodatna su slaba točka sporta na otoku. Iz privatnog sektora probile su se hvalevrijedne inicijative s stvarnim rezultatima – kick-boxing, body-building, kayaking, fitness, jedriličarstvo, ronilaštvo, vaterpolo, podvodni ribolov – što potvrđuje da postoji snažan potencijal i kvalitetan kadar, ali koji funkcionira samostalno jer ne postoji objedinjavajući program, prostor, marketinška podrška i suradnja na općoj razini.
Jednostavno smo prestali biti zanimljiva destinacija – ne privlačimo pažnju, nismo jasno pozicionirani, za mnoge smo preskupi i ne nudimo dovoljan broj i raznolikost zabavno-rekreativnih opcija. Činjenica da smo otok (što podrazumijeva više troškove putovanja te ovisnost o lijepom vremenu) također ne pomaže.
Pridržavamo se neinovativnih strategija u turizmu, a kada rezultati izostanu tražimo krivce na pogrešnim mjestima. Turističke odluke donose političke glave pa tako malenim otokom s devet tisuća stanovnika (službeni podaci, realno puno manje) upravljaju dvije općine i dvije turističke zajednice koje ostavljaju dojam konkurenata umjesto partnera.
Ne ulaže se u javne površine ili na krivi način, ne grade se sportski tereni – moderna igrališta, dvorane, teretane, radionice, dječja igrališta, parkovi za pse, igraći boksovi, adrenalinski parkovi, javni bazeni, muzeji, tematski parkovi (skadeboarding, rolling park npr.), društveni objekti, zelene površine i dr. Postojanje takvih sadržaja ima izravan utjecaj na dobrobit zajednice i razne privatne gospodarske aktivnosti koju takve instalacije upotpunjuju, pokreću i nose. Pitanje je također, gdje će biti prostora za takvu infrastrukturu, od životne važnosti, kada je preostali prostor namijenjen gradnji, a budu li se i stvorili financijski uvjeti jednoga dana – hoćemo li morati zadirati u djevičanski periferni prostor jer smo onaj bliži potrošili
Guraju se godinama ideje o gradnji zračne luke, o žičarama do Kamenjaka, o golf igralištima, o resortu na mjestu bivših kaznionica na Golom otoku – bez konkretnih planova i analiza. Gubi se vrijeme na ideje koje nisu razrađene, koje s obzirom na trenutne potrebe (malo stalnog stanovništva, kratka turistička sezona i dislociranost od većih gradskih centara) nisu realne. Treba se okrenuti od megalomanskih ideja koji će zauvijek ostati u fazi lijepih želja, koje služe političkom dangubljenju, za koje nema stvarne namjere, financijske opravdanosti i ekonomske snage.
Treba stvari početi rješavati na mikrorazini, na stvaranju osnovnih uvjeta koje mogu zadovoljiti turističke i domaće zahtjeve. Na širenju i obnovi cesta, na implementaciji sportskih sadržaja, na primjeni politike očuvanja okoliša i zaštite kulturno-povijesnih spomenika, na implementaciji jedinstvenih turističkih sadržaja kakve ne susrećemo na ostatku obale te osmišljavanju razvojne politike koja bi sinergizirala primarne djelatnosti s ugostiteljstvom (poljoprivreda, šumarstvo, stočarstvo, školjkarstvo, ribogojstvo). Rab se treba osloniti na preostale resurse – štiteći ih i održivo valorizirajući – unutar svojih skromnih mogućnosti i kapaciteta, polako se odmicajući od prisutnog modela turističke monokulture baziranog na uvozu sve (a posebice na zemlji uzgojene) robe.
Ako se ovog trenutka ne promijeni odnos prema okolišu te se ne zaustavi uništavanje obale i zemlje betoniranjem zavičaja i koćenjem odlagališta otpada na svakome koraku, možemo zaboraviti da će naš turizam vidjeti bolje dane.
Na žalost, političke struje lijevog i desnog spektra na lokalnoj i nacionalnoj razini podupiru iste loše ideje koje su nas dovele gdje jesmo, zastupaju iste pogrešne i zastarjele modele turističkog razvoja, dok lokalni građevinsko-ugostiteljski šerifi ne posustaju u nakanama da posljednje metre obale pretvore u rudnike brze love. A nama ostalima valjda preostaje da u more skačemo s betonskih riva i terasa gostiona.
